Suvremene ICT tehnologije otvaraju nove mogućnosti čuvanja i širenja znanja.

Sudeći prema njihovoj brojnosti i učestalosti u domaćim i stranim TV programima, kvizovi znanja vrlo su popularni. Pitanja obuhvaćaju različita područja znanja, a određuje ih elektroničko računalo slučajnim odabirom. Pritom zainteresirani gledatelj može daleko od očiju i ušiju javnosti provjeriti što i koliko zna te potražiti odgovor u enciklopediji, leksikonu ili rječniku.

U Anićevom Rječniku hrvatskoga jezika piše da je to djelo koje (po abecedi ili po predmetima) daje pregled ukupnih znanja ili zbir podataka o nekoj grani djelatnosti ili o ukupnom ljudskom znanju. Enciklopedija je dakle strukturiran i sveobuhvatan prikaz ljudskog znanja, opširan toliko koliko je potrebno za svakodnevni život i svakodnevne potrebe. Razlikujemo opće te specijalne enciklopedije: one prve prikazuju sva područja znanja, ove potonje, kao npr. Medicinska ili Pomorska, samo neko određeno područje, ali zato puno opširnije. Građa je organizirana sistemski, dakle, prema dijelovima cjeline ili sustava tako da je ukupno znanje obrađeno prema nekom logičnom načelu, ili pak ima abecednu organizaciju u kojoj su pojedini pojmovi svrstani i obrađeni prema abecednom redoslijedu natuknica, bez obzira na organsku povezanost dijelova. Karakteristično je obilježje enciklopedija naspram drugim književnim vrstama njihov zahtjev za univerzalnošću, tj. zahtjev za svestranosti i sveobuhvatnosti. Podvrste enciklopedije su leksikoni i rječnici, no oni su za razliku od enciklopedije ograničenog opsega, što se vidi i u njihovim naslovima (npr. Leksikon hrvatske književnosti, Leksikon biljnog svijeta, Rječnik prava, Frazeološki rječnik hrvatskoga jezika).

Od rimskog doba preko srednjeg vijeka i renesanse pa sve do novog doba napisana su mnoga djela univerzalnog karaktera i didaktičke namjene, no enciklopediju u današnjem značenju utemeljili su francuski enciklopedisti  d'Alembert i Diderot. To djelo napisano na francuskom jeziku i izdano u razdoblju od 1751. do 1780. s ciljem da bude racionalno utemeljen kompendij ukupnog znanja toga vremena, obilježilo je epohu. Ono je nadalje potaknulo rad na opsežnim enciklopedijskim izdanjima u drugim zemljama, a naziv "enciklopedija" ušao je u opću upotrebu kao ime za brojna slična djela tiskana u raznim zemljama. U 19. st. izdaju se i brojni konverzacijski leksikoni kao osnova uglađenog razgovora u građanskim salonima (npr., Brockhaus i Meyer u Njemačkoj), dok u Francuskoj Larousse izdaje svoj francuski rječnik i radi na velikom enciklopedijsko izdanju. Kao kuriozum navodim da je izraz "enciklopedija" prvi u svjetskoj literaturi upotrijebio hrvatski latinist Pavao Skalić, Zagrepčanin, 1534.-1575., u naslovu svoga djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam prophanarum epistemon (iz Klaićevog Rječnika).

Od znanja i vještina poznatih starim Grcima pod nazivom zaokruženih (encyclio), dakle, sveobuhvatnih disciplina, a Rimljanima kao slobodne umjetnosti (artes liberales ), preko srednjovjekovnog trivijuma (gramatika, retorika, dijalektika) i kvadrivijuma (aritmetika, geometrija, muzika i astronomija) pa sve do danas, predodžba se o znanju i potrebnom obrazovanju bitno promijenila. Danas vrlo cijenjena Encyclopaedia Britannica počela je sa skromna tri sveska objavljena u 18. st. U svojem tiskanom izdanju iz 1989. ona obuhvaća već 32 sveska, a za trideset bi godina mogla obuhvaćati 512 svezaka. Zbog eksplozivnog rasta znanja u informatičkom društvu našeg doba univerzalnost enciklopedije je postala upitnom. S druge strane, nove tehnologije spremanja podataka te Internet kao osnova svjetske banke podataka otvorili su nove i još nesagledive mogućnosti čuvanja i širenja znanja.

B. Ohnjec