U ovom broju Komunikacija svoje dojmove s radnoga boravka u Alžiru i Saudijskoj Arabiji prenose nam Dražen Barić i Arsen Vujčić Kroato, stručnjaci iz Centra za komunikacijska rješenja, usluge, logistiku i e-sustave koji su u tim zemljama boravili radeći na servisnim ugovorima. Ujedno, najavljujemo putopis o Tunisu u idućem broju našega lista.

Kada sam saznao da će me moj sljedeći radni zadatak odvesti u Alžir, nije mi baš bilo svejedno, s obzirom na medijske vijesti o nezgodama turista u toj arapskoj zemlji i trenutačnoj sigurnosnoj situaciji u tom dijelu svijeta. Ipak, u društvu Miodraga Božinovića i Zvonimira Muleja odvažno se zaputih u tu veliku i prirodnim bogatstvima bogatu pustinjsko-mediteransku zemlju.

Odmah po dolasku u Alžir shvatio sam da nam sigurnost neće biti problem jer smo od izlaska iz aviona do ulaska u taksi prošli ukupno trinaest provjera. Na autocestama je također svakih 5 km obavezna patrola koja vizualno provjerava vozila. Nakon smještaja u hotelu, uz obaveznu pratnju vozača, pošli smo u alžirski Ericsson na detaljno upoznavanje s našim zadaćama, a onda i do Alžiskoga telekoma, gdje smo se susreli s konkretnim problemima tog Ericssonovoga partnera koje je trebalo riješiti. Čekala nas je nadogradnja i integracija većega broja čvorova, a trebalo je i optimizirati postojeće sustave.

Dobili smo upute da nije baš sigurno izlaziti noću, a kako smo danju radili, prilika za istraživanje Alžira i nismo imali previše. Stoga smo se usredotočili na obilazak restorana i kratke šetnje gradom, koji se proteže na brdovitom terenu, a prožet je karakterističnom kvadratičnom arapskom arhitekturom te je ispresijecan uskim ulicama po kojima često morate voziti slalom pokušavajući izbjeći pješake. Restorana ima kojekakvih, od veoma jednostavnih do hramova gastronomije. Oni dobri su i skupi, tako da jedan obrok svježe mediteranske ribe u kombinaciji s jednim od izvrsnih crnih vina iz najpoznatije alžirske vinske regije, Mascara nerijetko može stajati i više od iznosa naše dnevnice. Posebno bih izdvojio kus-kus, kao i nezaobilazne tangin, gulaš s lokalnim mirodijama

Posao nas je naveo i u Oran, udaljen nekih 400 km od Alžira. Tamo smo radili na migraciji postojećih baznih stanica na novi sustav, kao i integraciju s postojećom mrežom. Oran je prije svega prekrasan mediteranski gradić, prožet mirisima narančina lišća i morske pjene. Klima je, bar u sjevernom dijelu, bliže moru, tipično mediteranska, s blagim zimama i vrućim ljetima, dok pustinju, nažalost, a možda i na sreću, nismo imali prilike posjetiti. Ljudi su izrazito prijazni i uvijek nasmiješeni. Žene nisu prinuđene oblačiti se tradicionalno, mada sam iz razgovora sa mještanima zaključio da je tradicionalna odjeća neka vrst statusnog simbola jer stoji puno više od klasične europske odjeće. Na kraju, treba naglasiti da je kupac bio veoma zadovoljan učinkom stručnoga ETK tima, što otvara šanse za novi poslovni posjet Alžiru.

D. Barić

Nisam bio oduševljen viješću da je moje sljedeće poslovno odredište - Saudijska Arabija. Ne zbog posla, jer ovaj u Rijadhu mi se činio prilično zanimljiv, već zbog činjenice da Saudijsku Arabiju mnogi drže jednom od najekstremnijih arapskih zemalja. Međutim, veselio sam se prvom susretu s arapskom kulturom.

Odmah moram naglasiti da niti ja, niti moj kolega Miroslav Pušeljić za našeg boravka u Rijadhu nismo imali neugodnih iskustava, štoviše, uvjerili smo se u srdačnost naših domaćina u lokalnom Ericssonu. Negostoljubivo je bilo jedino vrijeme jer smo se našli na jakom pustinjskom suncu i temperaturi od 35°C, ostavivši za sobom zagrebačku ožujsku kišu.

Posao zbog kojega smo došli u Rijadh bio je implementirati Ericssonovo M-PBN rješenje u postojeću operativnu okolinu Saudi Telekoma. Trenutačno na završetku projekta radi Zvonimir Barać. Kompanija Ericsson nalazi se pod cjelodnevnom oružanom zaštitom, kao uostalom svi važniji javni objekti u gradu.

Rijadh je grad koji je izrastao u pustinji zahvaljujući dobrim dijelom velikom prirodnom bogatstvu – nafti. Nafta je razlog zbog kojega je životni standard Saudijaca, barem u glavnom gradu, prilično visok za naše pojmove. S druge strane Saudijci uistinu ne uživaju građanske slobode kakve poznajemo i bez kojih su zapadna društva nezamisliva. Pravo glasa nemaju, a državom vlada kraljevska dinastija koja čvrsto u rukama drži svu izvršnu vlast. Zakonodavstvo se temelji na strogim šerijatskim zakonima. Kazne su rigorozne i za naše pojmove civilizacijski neprihvatljive, od odsijecanja dijelova tijela do smrtne kazne. Ostao sam zatečen spoznajom da se moj kolega, stavivši potpis na ugovor o najmu automobila suočio s mogućnošću da, ukoliko nepropisno parkira ili ne poštuje ograničenje brzine, završi tri dana u zatvoru, a za neke prometne prekršaje ne bi ga zaobišlo ni javno bičevanje. Razumljivo, divio sam se njegovoj hrabrosti sa suvozačkog mjesta.

Najviši stupanj neslobode svakako osjećaju žene, kojima je samo iznimno dopušteno raditi. Ne kreću se slobodno gradom, već isključivo u muškoj pratnji. Pokrivene su od glave do pete i prisiljene nositi isključivo crninu. Ne smiju voziti automobile, pa čak ni sjediti na suvozačkom mjestu. Na svim javnim mjestima poput robnih kuća i restorana žene i muškarci su strogo odvojeni, iznimke su samo izlasci s obitelji. Saudijcima je dozvoljeno imati do četiri žene koje kupuju od njihovih očeva. Društvo je izrazito tradicionalno, a o religiji i moralu u društvu brigu vodi vjerska policija.

Nadam se da će se do moje iduće posjete Saudijskoj Arabiji neke stvari ipak promijeniti nabolje.

A. Vujčić Kroato