Krajem prošle godine Europski sud pravde donio je vrlo važnu presudu o primjeni EU Direktive o zaštiti pojedinaca glede obrade osobnih podataka. Ova će presuda imati dalekosežne posljedice u pogledu objavljivanja informacija u web prostoru, osobito kada je riječ o «prijenosu podataka u treću zemlju», izvan EU.
Ova presuda zapravo kaže da se navedena Direktiva odnosi i na web mjesta koja objavljuju osobne podatke, čak i one beznačajne prirode, u smislu osobne, odnosno, neprofitne djelatnosti, te da operatori web mjesta nisu ovisni o pravnom režimu glede «prijenosa podataka trećoj zemlji» kada osobne podatke objavljuju na svojim web mjestima, osim ako stvarno šalju informacije Internet korisnicima koji nisu namjerno tražili pristup stranicama ili je infrastruktura servera locirana u zemlji koja nije članica EU.
Europski je sud naglasio kako se ne može pretpostaviti da je EU zakonodavstvo namjeravalo izrazom «transfer (podataka) u treću zemlju» pokriti punjenje podataka na Internet stranici, čak i ako se ovi podaci time čine pristupačnim osobama u trećim, državama koje nisu članice EU.
To je u potpunoj suprotnosti s mišljenjem većine nacionalnih vlada EU. Naime, pitanje je što zapravo znači izraz «slanje» informacija s web mjesta. Pravni test za to je da li web mjesto o kojemu se radi «šalje informacije automatski ljudima koji namjerno ne traže pristup tim stranicama». No, u vezi s tim postoje pitanja koja treba još razjasniri.
Primjer iz prakse
Inače, sve je krenulo od jednog slučaja u Švedskoj. Naime, stanovita gospođa Lindqvist, na svoje web stranice stavila je šaljiv tekst o svom dragovoljnom radu u lokalnoj župi Švedske protestanske crkve. U tekstu je spomenula imena i telefonske brojeve svojih suradnika, kao i informacije o njihovim radnim uvjetima i hobijima. Međutim, gospođa Lindqvist nije svoje suradnike obavijestila o tom tekstu. Uklonila ga je čim ju je to zatražio jedan od suradnika, ali je platila novčanu kaznu, jer je obradila i poslala osobne podatke a da za to nije zatražila i dobila prethodna odobrenja od nadležnoga državnog tijela za zaštitu podataka i od osoba na koje se podaci odnose. Gospođa je podnijela žalbu u kojoj je navela da u njenom slučaju objavljivanje informacija na webu nema značenje «obrade osobnih podataka» u smislu EU Direktive, niti «prenošenja podataka u treću zemlju», da nema značenje profite djelatnosti te da je novčana kazna povrijedila njenu slobodu izražavanja.
Europski sud pravde odbio je sve žalbene navode, osim onog o tome da se radilo o «prenošenju podataka u treću zemlju» u smislu EU Direktive, jer se radilo o web stranici na serveru lociranom unutar Europske unije.
