Search
Hrvatska
Moj djelić svemira 
Hrabre prati sreća
Darko Gvozdanović, stručnjak iz jedinice za e-sustave u ETK Centru za komunikacijska rješenja, usluge, logistiku i e-sustave, odskače od prosjeka ne samo svojom visinom, a visok je blizu dva metra, već i svojom neobičnom životnom pričom. Njegov je djelić svemira isprepleten s nesvakidašnjim izazovima, a u kakvih tridesetak godina njegova života stalo je događaja i za poduži životni vijek.
Bilježim
a) se sa štovanjem.

Moji kočarski dani: Darko Gvozdanović (s ribom u ruci) ovu fotografiju rado pokazuje prijateljima.
b) četvrtu godinu rada u Ericssonu Nikoli Tesli. U kompaniju sam stigao na preporuku profesora s Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje (FESB) u Splitu. Tamo sam se, naime, uspješno hvatao u koštac s izazovima studija te sam se kao jedan od najboljih studenata izborio za stipendiju, a tijekom četvrte godine dobio sam i Rektorovu nagradu. Nisam imao izbora. Naime, nakon tri godine na prvim crtama obrane mojega rodnoga Sarajeva shvatio sam da je vrijeme za promjene. Napustih ratom izbrazdano Sarajevo te odoh u Vela Luku, gdje smo roditelji i ja godinama ljetovali i gdje imamo mnogo prijatelja. I dok su roditelji ostali u Sarajevu ja sam se uključio na studij na splitskomu FESB-u. Jednostavno sam morao biti među najboljima jer je to u tomu trenutku bio jedini način da si osiguram egzistenciju.
c) i pamtim samo ono dobro što mi se u životu događa. Međutim, iz onoga što mi baš i nije po volji nastojim izvući neku poruku, nešto naučiti. Čemu bi inače problemi služili? Vjerujem kako nam oni omogućuju da rastemo, da razrješavajući ih postajemo čvršći, pametniji, fleksibilniji – a i to je u konačnici dobro, zar ne?
d) kao najsretniji dan u životu onaj prije otprilike dvije i pol godine u kojemu se rodio moj sin Karlo. Od tada gotovo sve svoje slobodno vrijeme posvećujem njemu. Nisam od onih suvremenih mladih očeva koji su željeli prisustvovati porodu, ali brigu oko Karla ravnopravno dijelim sa suprugom, i u tomu beskrajno uživam. Unatoč razlici u godinama nas dvojica već sada smo "ubojit" dvojac.
Životne teškoće
a) smatram sastavnim dijelom naše svakodnevice i uspijevam ih dočekati prilično hladnokrvno. Naučila me tomu godina kočarenja tijekom koje sam zarađivao i štedio za prvu godinu studija. Kako sam već spomenuo, kada sam nakon rata morao napustiti Sarajevo i kada sam stigao u Vela Luku, nisam imao sredstava za život i studij. U početku su pomogli prijatelji, no znao sam da to nije rješenje na duge staze te da mi ni roditelji zarobljeni posljedicama ratnoga pakla neće moći pomoći, pa zasukah rukave. Bio je to zapravo veoma lijep period mojega života tijekom kojega sam ne samo stekao nesvakidašnja i zlata vrijedna iskustva, već sam i učvrstio prijateljstva za koja vjerujem da će trajati dok sam živ. S obzirom na moju visinu, "specijalnost" mi je bila dohvaćanje kašeta s ribom s najviših polica. Kasnije, kada sam se dokazao na prvoj godini kao savjestan student i dobio stipendiju, bilo je lakše, ali i dan-danas koji puta tijekom ljeta odem na brodicu u potrazi za kočarskim "guštima".
b) nisu vječne i uvijek ima nečega što vas može ohrabriti ili unijeti optimizam u vašu svakodnevicu. Karakterističan primjer kojega mogu navesti kao svoje iskustvo tiče se igara na sreću. U nekoj nagradnoj igri, neposredno prije no što je rat dotaknuo Sarajevo, dobio sam glavnu nagradu – tadašnji najsuvremeniji model Golfa. Nitko sretniji od mene. Vozali smo se uzduž i poprijeko grada. Taj je automobil ostao u Sarajevu mojim roditeljima i bio im od velike pomoći u najtežim vremenima. Zaradio je, jadan, i nekoliko gelera. Ali, gelere smo pokrpali i moji se roditelji, koji su se u međuvremenu preselili u Zagreb i dalje njime služe.
Konkretno,
a) na sadašnjem radnom mjestu bavim se prikupljanjem i analizom zahtjeva u području e-sustava te prilagodbama međunarodne HL7v3 norme hrvatskom poslovnom procesu, odnosno, sustavima koji bi uskoro mogli biti implementirani u sklopu naših projekata informatizacije primarne zdravstvene zašite i bolničkoga sustava u Hrvatskoj. Međutim, u radu koristim i iskustva koja sam stekao radeći u jedinici za Istraživanje pri ETK Institutu za telekomunikacije, gdje je bilo moje prvo radno mjesto u kompaniji.
b) posao kojega sada radim otvara mi sjajne mogućnosti za profesionalni razvoj u području u kojemu je naša kompanija predvodnik u Ericssonovoj grupi, a samim time i u svijetu. Kada o tomu pričam svojim prijateljima koji ne rade u Ericssonu Nikoli Tesli promatraju me s nevjericom. Tumačim im kako smo mi s našim rješenjima u području e-zdravstva već u Europi i to potkrjepljujem prepričavanjem mogućih scenarija u kojemu se svakom pacijentu pruža vrhunsko zdravstveno zbrinjavanje utemeljeno na suvremenim mobilnim komunikacijama i s užitkom pratim kako im se oči, dok slušaju, šire od čuđenja.
c) radnu atmosferu u Ericssonu Nikoli Tesli te šire okružje u kojemu radim smatram poticajnim. Kompanija me je poduprla na poslijediplomskom studiju, pa sam u veljači ove godine i magistrirao s temom iz područja unaprjeđenja razvoja softvera. To je dio ostavštine koja mi je ostala iz razdoblja rada u jedinici za Istraživanje, a stjecajem okolnosti karijera mi je krenula drugim tokom. Rekao bih da je to karakteristično za područje telekomunikacija – promjena. I to sam uspio svladati. Kada je čovjek spreman učiti, sve se može.
d) vjerujem kako ću u budućnosti nastaviti usavršavati se i stručno i u području prihvaćanja novih odgovornosti i upravljanja njima. Do sada sam objavio nekoliko stručnih radova, a to kao jedan od načina širenja znanja kanim prakticirati i dalje. Uz to, pokazao sam svojim odnosom prema odgovornostima da se s njima znam nositi i u privatnom i u poslovno životu. Raduje me kada uz kvalitetnu suradnju s kolegama idem prema planiranom cilju. I tako, cilj, po cilj – eto uspjeha.
J. Lončar