Lovre Hribar, stručnjak iz ETK Instituta za telekomunikacije, koji inače radi u Splitu, ali se trenutačno nalazi na "privremenom radu" u Zagrebu, s grupom prijatelja proveo je nekoliko dana u Portugalu na Europskom nogometnom prvenstvu u ulozi navijača za tim lijepe naše.

Mi, ekipa sjedosmo u auto, pa put Portugala. Stanko, Viktor, Bartolović i ja. Nas četvorica smo međusobno povezani. Bartolović je oženio moju sestru. Ja sam oženio Stankovu sestru. A Viktor je šef Stanku u HEP-u. Vozili smo se u udobnom automobilu u kojemu se moglo i spavati. Dok te ne probude. Prvo su nas probudili Slovenci. Oni su u Europi. Morali smo čekati da nam udare pečate u putovnice. Jer mi nismo u Europi. Bez tih pečata ne možeš u Portugal. Nismo, međutim, dugo čekali. Pola sata.

Dođosmo tako do Italije. Carinik nâs u majicama s crvenim kockicama pita idemo li u Portugal. Jest, možeš mislit! Mi taman krenuli za Omiš. Samo smo malo pogriješili smjer. Onda sam ja zaspao i probudio se u San Remu, tamo gdje neki veoma lijepo obučeni ljudi pjevaju u mikrofon i snima ih kamera. A drugi im plješću. I to se može gledati preko Interneta. Mislim, oni koji nemaju televiziju. Popili smo kavu u San Remu. I otišli u Monte Carlo. U kasino. Staviti 10 eura na crveno. U majicama s crvenim kockicama. Prikladno.

Opet sam zaspao, a taj put sam se probudio u Nici. To vam je na obali. Grad. A onda smo otišli u Cannes. Valjda san dobro napisao. Tu smo večerali ispred hotela i došli u priliku vidjeti poznate "glave". Iz filma. I industrije. Zabave. I puno lijepih žena. Nakon večere smo otišli za Barcelonu. Lijep grad. Ima ogromnu katedralu. Grade je već sto godina. I puštaju turiste da se penju dionicu po dionicu. To je kao gradnja naše autoceste Split-Zagreb. A Nou Camp je također lijep. Plaća se ulaz. Studenti imaju popust, a tko nema studentsku može i na zdravstvenu. Imaju tamo i lijep muzej u kojemu visi i slika onoga što ima restoran na Bačvicama, onoga što je igrao nogomet u Hajduku. Onda smo tako pomalo umorni, iscrpljeni šetali gradom. I onda je iz jednoga restorana izašla konobarica i rekla nam da kod njih možemo večerati po pravilu "all you can eat" za istu (povoljnu) cijenu. Onda smo nas četvorica pokazali Španjolcima koliko možemo pojesti. Neka bude dostatno reći kako samo ja imam 111 kila i visinu od dva metra.

Stigosmo i u Madrid. Imaju tamo lijep stadion. I muzej. Samo što ne primaju zdravstvene, pa smo "isprsili" svaki po 9 eura. Na granici s Portugalom slikali smo se ispred table s grupom Švicaraca, te požurili prema Leiriji. I došli smo u Leiriju. Na stadion. Veoma lijep stadion. Iza Poljuda najljepši. Nismo trebali žuriti.

Rekao je naš izbornik da je igračima bilo vruće, da zato nisu mogli trčati. Pa smo mi, ekipa rekli da ćemo na utakmicu s Francuzima donijeti lepeze. Pa da ćemo mahati s njima dok ne postignemo radnu temperaturu. Da naši mogu igrati. Jadni. Nakon tri hiljade kilometara i četiri dana puta, što bi nama navijačima bilo teško još i mahati. Samo što nismo dobro mahali. Zato su Francuzi i poveli. Onda smo mi, ekipa još brže mahali na utakmici protiv Engleza. Došli smo dva sata ranije na stadion. Da možemo pripremiti temperaturu. Da ohladimo stadion. Samo što je Engleza bilo puno više od nas. Navijača, mislim. Odmah smo primili dva gola. I u drugom poluvremenu još dva. Ne možeš protiv ljeta i vrućine.

Onda smo sjeli u auto i "zapalili" za Hrvatsku. Znači: Lisabon, Bilbao, Pirineji, Nica, Genova, Ljubljana, Zagreb, Otavice, Prugovo, Split, ukupno 32 sata vožnje.

Najljepše što pamtim iz Portugala su ljudi. Portugalci. Malo im treba za feštu. I vole Hrvate. Tomo Šokota je "zakon" u Portugalu. Usred Porta tri crnca skandiraju: "Jedan je Šokota Tomo". Jezik? Dok ima olovke i papira dobro je. More? Studeno. Plaže? Pješčane. Pamtit ću Porto, Lisabon, Aveiro, Coimbru, Bragu, Nazare, Batalhu, Fatimu, Marinha Grande, Leiriju, ukupno 7500 kilometara. Kada opet ponovno? Ja ne, možda moj sin Jere.

L. Hribar