Search
Hrvatska
Podvig 
1.500 kilometara na dva kotača

Biciklizam u Hrvatskoj i jest i nije popularan sport. Uzmemo li u obzir metre i kilometre biciklističkih staza koje su izgrađene u našim gradovima, baš se i nemamo čime dičiti, no biciklističkih entuzijasta ima. U Ericssonu Nikoli Tesli u travnju ove godine pokrenuta je biciklistička sekcija, na inicijativu Tomislava Karlovića, a njen najaktivniji član i "autor" pravoga podviga je Miljenko Kalenik koji je u dva tjedna, od 10. do 24. lipnja biciklom prešao otprilike 1.500 kilometara.


Nije to bila prva veća tura za Miljenka. Kretao se na relaciji Zagreb-Ljubljana-Trst-Mestre-Ravena-Rimini-Pescara-Foggia-Bari, pa trajektom do Dubrovnika, a onda opet na bicikl pa vozi do Sinja, Knina i Gračaca. Nakon dva tjedna njegovoj djevojci je prekipjelo, pa je autom došla po njega, a inače bi se biciklom dovezao do Zagreba.

 

"Biciklizam sam zavolio još od malena kada sam ljetne praznike provodio kod bake i djeda u Pitomači. Bicikl je u Podravini veoma popularno prijevozno sredstvo. S osamnaest godina sam se odlučio na svoju prvu dužu turu: od Podravskih Sesveta do Zagreba, a danas u krugu od 150 kilometara oko našega glavnoga grada nema mjesta do kojega nisam stigao biciklom. Dok drugi udaljenost od mjesta do mjesta računaju u minutama koje im trebaju da stignu autom, ja razmišljam o satima koji mi trebaju da istu udaljenost prijeđem biciklom", objašnjava Miljenko.

 

Na put po Italiji, kao i uvijek na dužim turama, bilo je i kriza, ali one traju najviše pet, deset minuta. U tim trenucima važno je izdržati i biti strpljiv, nastaviti okretati pedale premda mišići bole. Miljenkovo "društvo" sastojalo se i na ovoj turi od vreće za spavanje, laganoga šatora, nešto odjeće i "alata kojim bi se mogao servisirati i automobil".

 

Ovo zadnje je najvažnije, jer Miljenka put ne vodi samo naseljenim područjima. Kada guma na biciklu pukne, a on se nađe u bespuću važno je moći sam sebi pomoći. Dogodilo se i ovaj put da je imao problema s vanjskom gumom. Pomogla su mu dvojica biciklista, otac i sin koji su putem koji je on prolazio vozili svoju dnevnu turu. Jedan od njih biciklom je prešao dvadesetak kilometara do najbližega većega mjesta, te se vratio s rezervnom gumom za Miljenka, uredno mu je vratio ostatak novca i ne htjevši ostaviti svoje ime i adresu, jer kako je rekao nikakva zahvala nije potrebna, otišao dalje svojim putem. Miljenko je pak krenuo prema planu: otprilike 160 kilometara dnevno, metar po metar.

Nagrada za strpljivost

Priča Miljenko o zgodi s jednoga puta:"Južni Velebit prilično je strm. Nakon jednoga težega uspona zastao sam malo da se odmorim i popijem gutljaj vode. Oslonio sam ruku na upravljač bicikla, a na nju je u času sletio leptir. Disao sam polako i duboko da ga ne preplašim i čekao da sam poleti. Gledali smo se tako jedno petnaestak minuta, a ja sam osjetio kako se moja energija vraća. Shvatio sam to kao nagradu prirode za moje nenametljivo prisustvo."

 

Miljenko, dakle, ne može pokazati medalje koje stoje negdje u vitrini, ali bi mogao napisati nekoliko svezaka knjiga o sličnim doživljajima sa svojih biciklističkih tura.

 

"Biciklizam me prije svega naučio strpljivosti. U današnjem užurbanom svijetu to je važno umijeće i sve manje ljudi njime vlada. Preporučujem stoga ovaj sport svima koji se žele ne samo rekreirati, već promijeniti način razmišljanja i postati smirenijima", kaže Miljenko.

 

J. Lončar