Nebrojeno ponavljanje pojma održivi razvoj stvara dojam da svi razumijemo o čemu se radi. Očito je to kriva pretpostavka, budući da je na razini Ujedinjenih naroda odlučeno da se 2005. godina proglasi početkom desetljeća obrazovanja za održivi razvoj.
Ponovimo jedno od tumačenja održivog razvoja: Održivi razvoj je definiran kao proces promjena u kojem su iskorištavanje resursa, smjer ulaganja, orijentacija tehničkoga razvoja i institucionalne promjene* u međusobnom skladu i omogućavaju ispunjavanje potreba i očekivanja sadašnjih i budućih naraštaja. Tumačenje je objavljeno u izvještaju "Naša zajednička budućnost", 1987. godine, Svjetske komisije za okoliš i razvoj. Pod institucionalnim promjenama misli se na promjene u političkom, obrazovnom, pravnom, financijskom i ostalim sustavima.
Pridonositi održivom razvoju
Primjerima treba, međutim, potkrijepiti izjavu "da će Ericsson pridonositi održivom razvoju razvijajući, proizvodeći i nudeći proizvode i usluge s izvrsnim pokazateljima okoliša, koji omogućavaju kupcima da i oni smanje svoj utjecaj na okoliš, kao i da vjerujemo u svijet komunikacija koji podrazumijeva udobno sporazumijevanje glasom, podacima, slikama i videom na svakom mjestu i u svako doba na svijetu, povećavajući tako i kvalitetu življenja i produktivnost, kao i omogućavajući učinkovitije iskorištavanje svjetskih resursa".
Na grafičkom prikazu vidljiv je odnos kvalitete življenja, ukupnoga utjecaja na okoliš, gospodarskoga razvoja pojedinih područja u odnosu na razinu održivosti. Neki prirodni resursi su neograničeni, npr. sunčana energija i energija vjetra, energija bioplina itd., no većina prirodnih resursa je ograničena, a u nekim su dijelovima prirodni resursi nepovratno iscrpljeni (prisjetimo se rudnika u Hrvatskoj) ili se globalno iscrpljuju, npr. nafta. Upozorenja da smo kao čovječanstvo prešli granicu održivosti prolaze nezapaženo. Znači, mora se uspostaviti ravnoteža između želje za kvalitetnijim životom i rastućega broja svjetskog stanovništva. U tom procesu promjena važnu i nezaobilaznu ulogu imaju informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT), www.gesi.org.
Primjerice, upotrebom telekomunikacija smanjujemo transport i ostale aktivnosti koje značajno utječu na okoliš. U praksi su davno dokazane uštede koje se postižu uvođenjem rada na daljinu. Rad na daljinu (telecommuting) znači, npr., manje uredskoga prostora i manju potrošnju energije.
U Švedskoj se, npr., koristi oko 25 milijuna kvadratnih metara uredskoga prostora Prosječno se u uredima troši 317 kWH/m2 energije. Kada bi se uredski prostor smanjio za 20%, što bi se postiglo kada bi zaposlenici jedan dan u tjednu koristili mogućnosti rada na daljinu, postigla bi se energetska ušteda od 1585 milijuna kWH/godišnje. Za Švedsku to znači ušteda energije od 0,2 % godišnje. Očito je u nekim državama i 0,2 % velika ušteda.
Opća je procjena je da se uvođenjem rada na daljinu, potrošnja energije može smanjiti za oko 20 %. Navedeni primjeri su samo kap u moru brojnih primjera, a njihova detaljna razrada s raznih aspekata i poslovnih i društvenih, prelaze okvire ovoga teksta.
Jedno je sigurno: posljedice inovacija u telekomunikacijskom području su manja potrošnja energije, manji utjecaj na okoliš, ali i izazov novih poslovnih mogućnosti u svim područjima života i rada.
