Novije psihološke rasprave tvrde da je jezični osjećaj, isto kao i osjećaj za brojeve, čovjeku urođen. Bit će da ta sposobnost, bilo urođena, bilo naučena, u nekih ljudi ne postoji, jer inače ne bismo nailazili na rečenice i tekstove kao što je ovaj iz službenog dokumenta jedne naše institucije, a koji govori o zaštiti priobalja: «Zemlja erodira i s riječnim inputom nova područja srastaju nanošenjem nanosa. … Pješčani sprud pretvoren u parkiralište automobila može uzrokovati da se cijeli sustav drastično reducira s vrijednostima divljači i može rezultirati visokim troškovima održavanja sprečavanjem kretanja prirodnih pješčanih sprudova koji bi mogli prekriti cijelo parkiralište automobila ili prilaz cesti.» Navedeni službeni tekst je, sudeći prema imenicama u instrumentalu (nanošenjem, sprečavanjem, itd.) očito doslovan prijevod s engleskog jezika. Da bude razumljiv, odlomak bi mogao glasiti ovako: Erozijom zemlje i riječnim naplavinama dolazi do srastanja priobalnih područja. Pretvorimo li pješčani sprud u parkiralište, u cijelom će se sustavu drastično reducirati divljač. Troškovi održavanja takvog parkirališta bit će jako visoki, jer će trebati spriječiti širenje prirodnih pješčanih sprudova da ne prekriju parkiralište ili prilaz cesti.

Sintaksa je dio gramatike koji opisuje rečenično ustrojstvo i daje pravila o slaganju riječi u rečenice. Rečenica ima svoje gramatičko ustrojstvo (u hrvatskom se jeziku ono sastoji od predikata, subjekta, adverbne tj. priložne oznake i objekta), ima obavijesno ustrojstvo (što znači da ovisno o kontekstu i situaciji neki rečenični dijelovi nose nekad više, nekad manje obavijesti) te ima sadržajno ustrojstvo koje ju čini značenjski relevantnom (dijelovi tog ustrojstva su npr. vršitelj, sredstvo, vremenska odredba, itd.). Radoslav Katičić piše da je gramatičko ustrojstvo rečenice različito od obavijesnoga i sadržajnoga, ono određuje odnose među oblicima riječi u rečenicama. Otkrivajući gramatičko ustrojstvo i utvrđujući ga razumijemo rečenicu, a kada ga ne možemo raspoznati, ostaje i rečenica nerazumljiva ili nejasna. Tekst o zaštiti priobalja to očito potvrđuje.

Ponekad je za jednoznačnu sintaktičku interpretaciju potrebno i poznavanje konteksta ili prethodno stečeno znanje. Kao ilustraciju ovog iskaza navodim rečenicu iz Nacionalnog programa Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji iz 2004.: «Ministarstvo to i to osigurava sudjelovanje javnosti u pitanjima tim i tim provedbom zakona i podzakonskih akata, a poslove provodi Odjel za informiranje». Očekivala bih da će ministarstvo o kojem je riječ osigurati sudjelovanje javnosti putem javne rasprave, ili ankete, no to ne piše. Čini mi se da je pisac teksta mirne duše mogao napisati da će ministarstvo osigurati sudjelovanje javnosti u rješavanju tih pitanja financiranjem zaštite amazonske prašume ili sudjelovanjem u programu polarnih istraživanja. Znamo da sudjelovanje javnosti u rješavanju nekih pitanja doista nema nikakve veze ni s amazonskom prašumom ni s polarnim istraživanjima, nego s time jesu li dostupni određeni pisani materijali. Dakako da će ministarstvo u svojem radu poštivati zakone i podzakonske akte, kao i sve ostale institucije i građani. Očito suradnici koji su radili na ovom tekstu ne poznaju hrvatsku sintaksu i ne znaju razumljivo izraziti namjeru tog ministarstva i način kako će ono postupati, a ono što su napisali politički je dvojbeno. Trebalo je reći: Ministarstvo će osigurati sudjelovanje javnosti u rješavanju određenih pitanja onako kako propisuju zakoni i podzakonski akti, ili još jednostavnije, u skladu sa zakonima, a poslove informiranja provodit će odgovarajući Odjel. Ili treba nadopuniti izvornu rečenicu koja će onda glasiti: Ministarstvo to i to osigurat će sudjelovanje javnosti u pitanjima tim i tim provedbom zakona i podzakonskih akata o informiranju, a poslove informiranja provodit će Odjel za informiranje.

B. Ohnjec