Bolest je nezvani gost koji sam zakuca na vrata, ulazi bez pitanja i unosi nemir, strah i pomutnju. Najčešće tek tada postajemo svjesni kakvo je zdravlje bogatstvo, premda je danas civilizacija u velikoj mjeri okrenuta kultu tijela, zdrave hrane i fitness programima, kako se to u zadnje vrijeme uobičava reći. Zdravi i u potpunosti radno spremni zaposlenici su ono što danas treba suvremenim kompanijama koje sve teže odolijevaju u sve napornijoj tržišnoj borbi. A što je s ostalima?

Teško je suočiti se s bolešću. Ona kao da odnosi dio naše vrijednosti i osobnosti. Priznati sebi da smo bolesni i da moramo početi živjeti drugačije mnogima je najteža životna zadaća, a još teže je, u kompetitivnom suvremenom radnom okruženju obznaniti svoje zdravstvene poteškoće. Nerijetko stoga ignoriramo prve simptome bolesti, sve dok nam bolest to dopusti, no kad-tad moramo izaći u susret istini i - početi živjeti na novi način. To je prvi korak ka ozdravljenju. 

Nesumnjivo je u takvoj situaciji podrška obitelji, prijatelja, ali i kolega iz radne sredine, neprocjenjiva. Ne bi smjela izostati niti podrška poslodavaca i države koja bolesnima i osobama s urođenim invaliditetom osigurava ostvarivanje ljudskih prava. Zbog toga, kada nam je zdravlje ugroženo, uz priznanje bolesti, trebamo otvoreno tražiti podršku okoline. Na to imamo pravo. Svoju odgovornost pokazat ćemo odustajanjem od loših navika, slijeđenjem liječničkih uputa i preporuka te nastojanjem da zadržimo pozitivan stav. I ovo zadnje, ma kako teško se činilo u prvi trenutak, je moguće. Primjera je svuda oko nas - sve više javnih djelatnika i poznatih umjetnika otvoreno govori o svojim zdravstvenim problemima i načinima obračunavanja s novom situacijom, sve više je i invalida koji ne samo da pronalaze radna mjesta u kompanijama različitih profila, već i sami postaju poduzetnici.

Hrabrost je jedino što preostaje, a bolest u današnjem svijetu nejasnih i poljuljanih ljudskih vrijednosti može čak i doprinijeti rastu naše individualne i kolektivne svijesti o solidarnosti, o rezervama snage kojih do krize nismo bili svjesni, o onomu što nas uistinu čini posebnom i cjelovitom osobom. U obračunavanju s bolešću također je veoma važno ne odustati od poslovnoga angažmana, koliko nam to okolnosti dopuštaju. Pri tomu je razumijevanje i pozitivan stav poslodavca presudan, a jednako važna je i susretljivost suradnika.

J. Lončar

S psihološkog stajališta, već prvi susret s bolešću izaziva u bolesniku vrlo intenzivne emocionalne reakcije. Ona je naravno povezana i s određenom percepcijom i predodžbom bolesnika, koja ima svoju realnu, a neki autori kažu i metaforičku podlogu. S tim predodžbama stvaraju se kod bolesnika kao i njegovih najbližih obrambeni mehanizmi koje trebamo poznavati i, što je još važnije, uvažavati u terapijskom procesu.

Oni koji su to nažalost iskusili, vjerojatno mogu potvrditi da je njihova prva reakcija na sumnju ili spoznaju bolesti bila zbunjenost i strah, praćen anksioznošću (strepnjom) pa sve do razmjera panike. Druga vrsta straha je vezana uz narušen integritet tijela, a najčešće se javlja kao strah od operativnog zahvata. U situacijama težih bolesti, bolesnik obično ima mnogo razloga i za depresivne reakcije (objektivno se odriče mnogih zadovoljstava, želja i nada), a s druge strane javljaju se i na podsvjesnom planu određene reakcije krivnje, preispitivanja. Ako smo s bolesnikom bili jako bliski prije nego što se bolest pojavila, nemojmo se bojati i dalje biti takvi. Ako su odnosi bili donekle suzdržani, nemojmo bolesnika neočekivano opteretiti s njemu do tada nepoznatom navalom brižnosti i emotivnosti, jer bi to moglo biti zbunjujuće ili pak izazvati i osjećaj neugode. Ostanite onakvi kakvi ste bili do tada, i tako ćete bolesniku na najbolji mogući način pomoći da ponovo osjeti sebe.

Kako ta izrazito nastala tjeskoba ne bi narasla do nepoželjne, gotovo psihotične razine funkcioniranja, ego bolesnika nesvjesno pribjegava mehanizmima obrane. Uspješnost obrane ne ovisi samo o snagama koje se formiraju u vrijeme razvoja bolesnikove ličnosti, nego i o aktualnim, objektivnim odnosima u obitelji, prijateljstvima, ali također u velikoj mjeri i o odnosu s liječnikom. Svojom ulogom u emocionalnom životu, svojim znanjem, posebno svojom osobnošću, liječnik može mnogo pomoći bolesniku, ali i njegovoj obitelji. Spomenimo samo neke vrste obrana kojima se bolesnik najčešće koristi:

REGRESIJA - osoba funkcionira na manje zreloj emocionalnoj razini i ponaša se na način sličan dječjem;
PORICANJE - neprihvaćanje dijagnoze, odnosno poricanje stvarnosti po principu "medicina ništa ne zna"; najčešće ne prihvaćaju terapiju ili je pak sami modificiraju, ne dolaze redovito na kontrole i sl.;
PROJEKCIJA - uzroke svoje bolesti pripisuje drugim ljudima ili nekim okolnostima (drugi su krivi što su oni nastradali); tu spada i optuživanje liječnika za nestručnost ili krivo liječenje i sl.;
POTISKIVANJE - ego bolesnika neke sadržaje zbog njihove ugrožavajuće prirode automatski potiskuje u podsvijest.

U svakom slučaju teret bolesnika je težak najprije samom bolesniku, ali i njegovim najbližima. Budimo strpljivi i puni razumijevanja i ljubavi prema bolesnima i naravno optimistični. Pomozite bolesnima da i oni budu optimisti, pa će u nekim slučajevima i rezultati liječenja biti bolji. Takvo stanje nama bliske osobe je ujedno i poziv nama, osobama iz njene okoline da ju ne napuštamo, već da gaju još jače i više obasipamo i "hranimo" pažnjom, ljubavlju i razumijevanjem, što ublažava njenu bojazan da će biti napuštena.