Optimistički okrenuta užitku življenja, Vesna Tadić za teme svojih skulptura bira dionizijske prizore i anđeoske poruke, spoj ugode, veselja, ljubavi i druženja, poetiku stola i poeziju duše, oslanjajući se instinktivno na bogatu mediteransku tradiciju kiparstva. To su zanimljive skulpture manjeg formata, izrezbarene u plitkom i dubokom reljefu i to u mekanom materijalu - ytongu. Ta potreba da joj skulpture i reljefi djeluju drevno, proizlazi iz autoričina uvjerenja kako govori o vječnim, univerzalnim osjećajima i doživljajima na koje današnji čovjek počesto zaboravlja, a ona ga, kiparica, kroz rustikalne forme svojih djela želi upozoriti. Na tom su tragu i nazivi njezinih djela, koji jednako sa skulpturama pjevaju himnu životu.