Uljudnost je općepoznat pojam, ali i još uvijek nepotpuno istražen fenomen kojim se bave različite akademske discipline, počevši od poslovnih studija, nastave stranih jezika, komunikacijskih znanosti, preko razvojne i socijalne psihologije, sociologije, sociolingvistike i lingvističke pragmatike do socijalne antropologije i kulturnih studija.
Obično znamo zašto nečije ponašanje nazivamo uljudnim, no pokušamo li definirati opće kriterije koji vrijede za takvu oznaku, posao nam neće biti nimalo lak. Najčešće će to završiti nabrajanjem primjera ponašanja koje smatramo uljudnim, na primjer, iskazivanje poštovanja starijima, susretljivost i pripravnost da se pomogne, strpljivo čekanje u redu umjesto agresivnog guranja. Uljudna se osoba pridržava kućnog reda ondje gdje stanuje ili radi, obzirna je prema drugim ljudima, ne govori u reskim tonovima, odlike su joj skromnost, čak i požrtvovnost, nasuprot bahatosti i hvalisavosti koje percipiramo kao značajke izrazito neuljudnog ponašanja. Neuljudno je kad vas sugovornik ostavi da čekate na telefonu ili pak kad novinar u izravnoj radijskoj emisiji ne da sugovorniku ili slušatelju da dođe do riječi. Takve i slične primjere mogli bismo nabrajati u nedogled. Uljudnost se očito doživljava i tumači kao društveno prihvatljivo ili ispravno ponašanje, tj. ono koje je u skladu s društveno prihvaćenim kodeksom dobrog ponašanja, a ono dakako ima svoju povijesnu i kulturološku odrednicu.
Istraživači su uočili da su teorije uljudnosti obično usredotočene na uljudno a ne na neuljudno ponašanje, no sudionici neke socijalne interakcije obično komentiraju ponašanje koje percipiraju kao neuljudno, dok poštivanje pravila kodeksa najčešće prolazi nezapaženo.
Uljudnost i jezik
Krenemo li od razmatranja uljudnog ponašanja općenito prema uljudnom jezičnom izražavanju kao njegovom posebnom slučaju, opet ćemo imati teškoće s opisivanjem i karakteriziranjem. Za jednog je uljudan jezik onaj kojim se izbjegava prevelika izravnost, za drugog, pak, jezik koji pokazuje poštovanje ili obzirnost prema drugima. Kao primjer bismo naveli jezik koji sadrži uljudne načine oslovljavanja kao što su «gospodine, gospođo», ili jezik koji sadrži riječi «hvala, molim, oprostite», itd.
R. Watts piše da ne samo što imamo vlastite osobne nazore o tomu što konstituira uljudno ponašanje nego i sudimo o ponašanju drugih ljudi pa ga klasificiramo kao prijazno, udvorničko, otresito, sirovo, već prema tomu kakva je naša laička osobna predodžba uljudnog ili neuljudnog. Dovoljno je prisjetiti se donedavnih političkih i inih sučeljavanja na televiziji ili radiju i kasnijih diskusija u prijateljskom ili kolegijalnom krugu, iz kojih je vidljivo da svaki gledatelj ili slušatelj ono što je čuo doživljava i tumači drugačije.
Watts dalje navodi da vrednovanje nečijega ponašanja kao uljudnog ili neuljudnog nije stvar lingvističkih izraza koje upotrebljava, nego ovisi o tomu kako doživljavamo i tumačimo cijelu socijalnu interakciju. Jedno je, međutim, sigurno: uljudno ponašanje te uljudno jezično izražavanje nisu urođeni, nego ih moramo naučiti i s njima se socijalizirati.
A o lingvističkoj, odnosno, jezičnoj uljudnosti čitat ćemo više u sljedećem broju.
