Voda, kava, čaj, sok … svi volimo radni dan "začiniti" stankom za odmor u kojoj se nerijetko konzumiraju osvježavajuća pića. Koliko plastičnih čaša ostane iza nas na kraju radnoga dana i koliko onih keramičkih ili staklenih treba oprati?

Materijal za proizvodnju čaša, dakle proizvoda koji dolaze u dodir s hranom, pićima, odnosno čovjekom moraju biti od izvornih sirovina, a ne otpada, osim kada je staklo u pitanju. Isto tako, različiti su uvjeti u domaćinstvu od prostora gdje se kreće puno ljudi, velika je potrošnja čaša, drugi su i uvjeti rukovanja i higijenski uvjeti.

Činjenica: Za proizvodnju plastičnih čaša maksimalno se iskorištavaju nusprodukti u procesu prerade nafte, neobnovljivog prirodnog resursa.

Prednosti: Lagane, naslagane jedna u drugu zauzimaju vrlo malo prostora, nisu osjetljive na rukovanje, pa trebaju malo ambalažnog materijala. Odlično podnose transportne uvjete. Ne trošimo vrijeme i sredstva na pranje. Kada govorimo o higijenskim uvjetima, prednost je na strani plastike u odnosu na staklo ili keramiku.

Problem: Plastičnu čašu nakon jedne upotrebe bacamo, što znači da stvaramo volumenski veliku količinu otpada. No, čaša ne mora završiti u košu. U Ericssonu Nikoli Tesli već godinama postoje spremnici za prikupljanje plastičnog ambalažnog otpada i posebni spremnici za prikupljanje otpadne PET ambalaže. Otpadna plastika je cijenjena sirovina za proizvodnju proizvoda druge generacije plastičnih proizvoda.

Činjenice: Početak proizvodnje papirnatih čaša je drvo, a tu treba uzeti u obzir uzgoj drveta, sječu, transport, preradu, kemikalije u proizvodnji drvene pulpe, obradu otpadnih voda, obradu mulja, itd.

Prednosti: Većina prednosti koje vrijede za plastične čaše, odnose se i na papirnate.

Problem: I papirnate su čaše za jednokratnu upotrebu, a njihovim bacanjem stvaramo, ne težinski, već volumenski, veliku količinu otpada. Moguće je odvojeno skupljanje i prerada papirnatog otpada, koja isto opterećuje okoliš. Moguće je da danas čašu bacite u spremnik za otpadni papir, a sutra se pojavi kao transportni uložak vašeg mobilnog telefona.

Privlačno dizajnirane, s logom kompanije i nekom porukom, uvijek su zgodan poklon. Neke Ericssonove kompanije su za sve zaposlenike nabavile keramičke čaše umjesto plastičnih, kako bi iskazali svoj doprinos zaštiti okoliša. No, je li uvijek onako kako se čini. I keramičke i staklene čaše, nakon upotrebe, svakako moraju biti oprane. Pranjem čaša utječemo na okoliš. Za pranje čaša potrebno je vrijeme, a vrijeme na radnom mjestu znači novac. Amerikanci, a tko drugi, izračunali su da ako samo dvadesetak ljudi popije tri napitka dnevno i poslije toga opere čašu, za što im treba približno 5 minuta, tijekom mjeseca potroše oko 100 sati samo na pranje čaša. Množenjem sati i bruto dnevnice evo nas na skliskom području. Računica mora obuhvatiti i potrošenu vodu za pranje, kao i potrošenu energiju, koju obično zanemarujemo te sredstva za pranje. Ponekad, keramičku i staklenu čašu koristimo makar su napukle ili okrhnute. Napuklina je raj za razmnažanje bakterija i izvor mogućih infekcija. Kod transporta keramičke i staklene čaše zauzimaju dosta prostora, a trošimo i više materijala za pakiranje jer su lomljive. Oštećena keramička čaša ide na odlagalište, a staklenu čašu treba ubaciti u spremnik za stakleni otpad i vratiti ju u proces.

Danas se na istaknutim mjestima u našoj kompaniji možemo poslužiti vodom u aparatima, što uključuje i stotinjak plastičnih čaša. Uvođenje papirnatih čaša značilo bi dodatne troškove jer su skuplje. Ono što možemo učiniti je organizirati skupljanje plastičnih čaša i slanje na preradu. A sutra? Nova saznanja mijenjaju naše stavove i pravila ponašanja, tko zna što će izračunati sutra. Molim iskren odgovor na pitanje: Jesmo li spremni uložiti malo napora i plastične čaše nakon upotrebe odložiti u spremnik? 

D. Bačun

Glavni izvori informacija: ADRIA

• www.saveacup.co.uk
• www.pre.nl