Istraživanja su pokazala da je kooperativna socijalna interakcija i pokazivanje obzirnosti prema drugima sastavni dio svake socio-kulturne zajednice. Postoje i oblici ponašanja koji krše ta načela. Termin "lingvistička uljudnost" označava kako se taj socijalni fenomen manifestira u jeziku.
Postavke jezične uljudnosti
Između 1970. i 1980. pojavila se još uvijek popularna teorija lingvističke uljudnosti čije su tri temeljne postavke da je komunikacija racionalna aktivnost, da se temelji na načelu kooperativnosti i da je njena bit nastojanje da se slušatelja ne izloži blamaži. Ovo posljednje objašnjava primjer: Pretpostavimo da vam je potrebno prijenosno računalo koje ima stariji kolega i da ćete ovako formulirati svoj zahtjev: a) «Oho, uzet ću ovaj!», b) «Je li u redu ako uzmem ovaj laptop?», c) «Oprostite na smetnji, no je li moguće posuditi ovaj laptop?», d) «Hm, laptop bi mi baš dobro došao!». Na djelu su četiri strategije uljudnosti, od vrlo izravne kao u primjeru a) koja uopće ne vodi računa o «obrazu» osobe kojoj su te riječi upućene, preko one u b) gdje govornik uvažava slušatelja i traži njegovo odobrenje, do c) u kojem je govornik svjestan toga da se na neki način nameće, i d) u kojem govornik neizravno oblikuje svoj zahtjev i očekuje da će slušatelj prepoznati što želi. Pretpostavka ove teorije jest da postoji stalna opasnost gubitka «obraza», a protuteža tomu jest uljudnost. «Obraz» je, dakle, vlastita slika koju svaki član zajednice za sebe želi i očekuje. Autori teorije nadalje smatraju da težinu govornog čina određuju tri varijable: socijalna udaljenost između govornika i slušatelja, relativna moć koja među njima postoji i stupanj nametanja govornog čina. Između ozbiljnosti ugrožavanja «obraza» i vrijednosti ovih varijabli je linearan odnos: što viša vrijednost varijable, npr. što veća socijalna udaljenost između sugovornika, ili što veća moć koju jedan od njih ima, to uljudnija strategija. Drugi teorijski pristupi ističu da je načelo kooperativnosti upitno– prisjetimo se samo konfliktnih situacija u kojima emocije igraju veliku ulogu.
Razine jezične uljudnosti
Uljudnost kao kompleksan lingvistički fenomen ima puno aspekata i izražava se na mnogim razinama – leksičkoj, sintaktičkoj, pragmatičkoj, sociokulturnoj, neverbalnoj, kinestetičkoj. Budući da konvencije uljudnosti imaju svoje kulturne, povijesne i socijalne odrednice, one su relativne i podložne promjeni.
Problem definiranja uljudnosti proizlazi iz nepostojanja univerzalne formalne i funkcionalne ekvivalentnosti među kulturama te iz različitih percepcija i motivacija koje se kriju iza uljudnosti u različitim kulturama.
