Svi, vjerujem, znate da se između 23. siječnja i 6.veljače održalo Svjetsko rukometno prvenstvo na kojem je naša rukometna reprezentacija bila jedan od favorita. Već s prvom utakmicom moji «klinci» i ja počeli smo s razgovorima o planiranom odlasku na polufinale i finale u Tunis, dakako, ukoliko Hrvatska uđe. U utakmici sa Srbijom i Crnom Gorom pada odluka o eventualnom prolasku Hrvatske u polufinale. Utakmica dramatična do samog kraja, no naši ipak pobjeđuju i «čekiraju» nam karte za odlazak.
Petak: dan polaska donosi šok u zračnoj luci. Pred sam polazak organizator najavljuje mogući problem s ulaznicama za utakmice jer je i domaćin Tunis ušao u polufinale. Nas više od stotinu smo u nevjerici i u dilemi što učiniti, no ubrzo odlučismo: ide se i ništa nas neće spriječiti da uđemo u dvoranu. Nakon manje od dva sata leta eto nas u gradu Sousse na obali Sredozemnog mora, našoj bazi sljedeća tri dana. Vrijeme toplo, nekih 15 stupnjeva. Mislim: "Pa di sam baš u kožnoj jakni, vesti …"
Subota: polufinale s Francuskom – prije podne lagani shopping. Prodavači «uporni ko sam vrag» te nema laganog izlaska iz trgovine. Cjenkanje obavezno, uz rušenje početne cijene i do 70 %, ovisno o spretnosti u pregovorima (bole ruke od engleskog). U busu, na putu do Tunisa, prijateljska razmjena navijačkih pjesama «Boysa» i «Torcide», no tu smo svi jedinstveni - za Hrvatsku. Na utakmici se hrvamo s Francuzima prvo poluvrijeme, no slijedi uragan u drugom i eto nas u finalu sa Španjolcima. Vraćamo se kasno u naš grad umorni, gladni, no presretni. Sutra nas čeka veliko finale.
Nedjelja: finale – prije podne provodim sa sinovima na prekrasnoj pješčanoj plaži prepunoj meduza izbačenih valovima na obalu i postaje mi jasno zašto svaki hotel ima vanjski i unutarnji bazen. Bliži se vrijeme polaska na finale, a upravo tada i Janica osvaja svoje drugo zlato u spustu pa vam ne moram ni opisivati atmosferu u busu do dolaska u dvoranu. A onda finale o kojem nemam što pisati – sve je viđeno: «Pukli smo totalka.» Već mi je na poluvremenu bilo jasno da od zlata nema ništa, no svejedno se i dalje žestoko navija: «Ajmo, Hrvatska, nema predaje!», »U boj, u boj...». Dečki se bore, ali ne ide .... Dolaze mi SMS-ovi od prijatelja, kolega iz ETK: "Navijajte i dalje!"
Kraj utakmice, minuta tišine, a onda ponovo urnebes na tribinama kod proglašenja jer nije mala stvar biti ni drugi na svijetu: Dečki svaka čast!
Ponedjeljak: povratak s jutarnjih + 12º C u Tunisu na –12º C u Zagrebu. Ponovo se isplati imati kožnu jaknu, vestu …
