Ne živimo u crno-bijelom svijetu. Uvijek se problemu može pristupiti na više načina, uvijek ima više putova koji vode na isto odredište. Na nama je da odaberemo. Hrvoje Hadžić, koji će napuniti trideset godina u ožujku, a rukovodi odjelom od četrdeset zaposlenika u jedinici Operacije u ETK Institutu za telekomunikacije, barem tako razmišlja.

a) je osjećaj kojemu se najlakše izlazi ususret uz dobru dozu samouvjerenosti. Zato si ja često volim ponoviti ovo pitanje i ovu jednostavnu rečenicu: Koliko to može biti teško? Ako to mogu drugi, sigurno mogu i ja. Taj postupak samomotiviranja prvi put sam isprobao na drugoj godini studija kada sam trebao izaći na ispit iz Elektroničkih elemenata, svima koji studiraju na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva poznat kao jedan od najzahtjevnijih kolegija. Kada sam to uspješno odradio potičući se upravo razmišljanjem kako su mnogi prije mene to učinili, pa zašto ne bih i ja, shvatio sam da je takav pristup veoma koristan kada se nađeš pred nečim što izgleda nepremostivo.

b) gubi svoju moć kada nemaš vremena puno razmišljati o onomu što predstoji. To sam, pak, naučio u prvim danima rada u Ericssonu Nikoli Tesli. Stjecajem okolnosti, naime, bio sam zajedno s još nekolicinom kolega koji su tijekom 2000. počeli raditi u našoj kompaniji "bačen u vatru", odnosno, u projekt "London" koji se radio za British Telecom. U ponedjeljak kada sam stigao na radno mjesto dali su mi debeli svezak s uputama o tomu što i kako dizajnirati i rekli: Prouči ovo do srijede. U srijedu sam se već prihvatio posla i tako postao dizajnerom.

c) od odgovornosti nešto je s čim se susreće svaki čovjek, jer svi smo mi u različitim okolnostima i na različite načine odgovorni i za sebe i za druge. Stoga se nisam pobojao kada sam krajem 2004. imenovan rukovoditeljem odjela u Institutu za telekomunikacije koji trenutačno zapošljava četrdeset ljudi. Svjestan sam tereta koji nosim, znam da nekim svojim odlukama bitno utječem na živote četrdesetorice mojih kolega i njihovih obitelji. U tomu mi pomaže otvorena komunikacija u kojoj svakoga nastojim što bolje upoznati, shvatiti njegove motive i uvažiti njegove težnje. Povrh toga, kao menadžer stasao sam u atmosferi predanosti radnim zadaćama, zajedništva i uvažavanja, pa te odrednice poslovne kulture svojim djelovanjem i pristupom nastojim prenijeti i primijeniti u svojoj neposrednoj radnoj sredini.

a) u odjelu ETK/DOA su aktivni na različitim projektima i bave se različitim užim područjima u našoj industriji. Djelovanje naše organizacije prilično je, dakle, složeno, ali je ujedno i dinamično i atraktivno za mlade ambiciozne stručnjake. A mi smo upravo takvi. Prosjek dobi odjela kojega predvodim je tridesetak godina. To ujedno znači da smo puni energije, da smo fleksibilni i orijentirani ka učenju i rezultatima. Ukratko, mi smo dobitna kombinacija.

b) u odjelu ETK/DOA rade na razmeđi linijske i projektne organizacije. Sklad možemo postići tek uz veoma dobru međusobnu suradnju, pri čemu je najvažnija solidna koordinacija s voditeljima projekata. Potrebe trenutačnoga posla otvaraju pojedincima priliku za dokazivanje, razvoj kompetencija, napredovanje, a moja uloga u tomu je pratiti učinak, usmjeravati ljude te im omogućiti da iskoriste svoj maksimalni potencijal i valorizirati rezultate u skladu s načelima po kojima funkcionira linijska organizacija u našoj kompaniji. Vjerojatno zvuči veoma komplicirano. I jest. Ali uz stalni kontakt s kolegama i iskrenu komunikaciju sve je lakše i moguće.

c) u odjelu ETK/DOA čine me veoma ponosnim na naš zajednički rad. Zbog toga i kada sam na odmoru i kada zazvoni telefon s pozivnim brojem bilo kojega od njih spremno odgovaram. Znam unaprijed da ćemo naći rješenje, ma o kojemu problemu se radilo i da su svi tu za mene i kompaniju, pa i ja za njih.

a) u šarenilu mogućnosti koje nam pruža današnje dinamično doba nije lako postići. Suvremeni životni stil određen je maksimalnom individualizacijom svih aktivnosti, pa je sklad kategorija o kojoj se rijetko razmišlja, a još rjeđe se postiže. Pojedinac sa svojim specifičnostima u središtu je pozornosti, ma o kojemu području se radilo. Zbog toga i govorimo o personaliziranim komunikacijama, individualizaciji lijekova, sve više ljudi odlučuje se na samački život, na ljetovanje odlazi samo. To primjećujem, ali u svom životu i na radnom mjestu nastojim postići sklad različitosti.

b) poslovnoga i privatnoga u takvim je okolnostima promjenjiva kategorija. Sretan sam stoga što u svakodnevnoj životnoj strci imam razumijevanje mojih najbližih, posebno moje Marine, premda su naše obaveze i ritam prilično različiti. Rad u telekomunikacijama, posebno ako se radi o rukovodećoj poziciji, uzima svoj danak u vremenu provedenom na poslu, a Marina je učiteljica te je njen radni ritam puno kraći nego moj. Naše različite profesije zahtijevaju stoga da više pozornosti pridamo mogućnostima usklađivanja. Iznenađujuća je stoga bila moja spoznaja o tomu koliko poboljšanja u svoj pristup mogu unijeti ukoliko saslušam i primijenim neka iskustva iz drugačijega svjetonazora. Primjerice, društvene igre na učeničkim izletima i poslovnom team buildingu zaposlenika mogu se veoma dobro i korisno usporediti.

c) može donijeti samo prihvaćanje različitosti. Toliko je boja oko nas, ne živimo u crno-bijelom svijetu. Uvijek ima neki "ali" i uvijek postoji stajalište s kojega pada novo svjetlo na naš trenutačni problem. Najčešće se događa da pod takvim novim "osvjetljenjem" ugledamo i rješenje našega problema. Treba stoga naučiti gledati na svijet očima drugih ljudi, a to se može samo ako s ljudima otvoreno i iskreno komunicirate te ako prihvatite da nikada niste vi baš sasvim u pravu i da drugi nisu baš sasvim u krivu.

J. Lončar