Cilj je prevođenja uspostaviti odnos ekvivalentnosti između izvornog i ciljnog teksta.
U svojem eseju «Prevoditi i biti prevođen» talijanski pisac Primo Levi spominje legendu iz biblijske Knjige postanka. Ona kazuje da su ljudi na cijelom svijetu isprva govorili istim jezikom. To im je podarilo ambicije i vještine pa krenuše graditi kulu u Babelu koja je trebala sezati do neba. Bog bješe povrijeđen njihovom preuzetnošću pa im ispremiješa jezike, tako da više ne mogahu nastaviti taj svetogrdni posao. Otada narodi govore različitim jezicima i međusobno se ne razumiju. Nije slučajnost, piše Primo Levi, da ta priča slijedi odmah iza priče o čovjekovom prvom grijehu i izgonu iz raja, iz čega možemo zaključiti da je jezična različitost od najranijih vremena poimana kao prokletstvo.
No, veli P. Levi, i u vrijeme današnje ta je različitost prokletstvo, što zna svatko tko živi ili radi u zemlji čiji jezik ne poznaje. Breme je i za onog koji je u odrasloj dobi morao u svoj mozak natrpati, «nabubati» neki strani jezik, jer tvar u koju urezujemo sjećanje i pamćenje u toj dobi postaje sve teže obradiva. Nadalje, onog koji u nekoj ljudskoj zajednici govori nekim drugim, toj zajednici nerazumljivim jezikom, ta zajednica percipira kao stranca, čak kao otpadnika, i na taj način jezična trvenja prerastaju u rasna i politička. P. Levi još dalje piše kako bi se iz svega dalo zaključiti da će onaj koji se bavi prevodilačkim zanatom uživati poštovanje jer nastoji umanjiti štetu nastalu babilonskim prokletstvom, no to obično nije tako.
Što je prevođenje
To je aktivnost koja obuhvaća tumačenje značenja nekog teksta na jednom jeziku (izvorni tekst) i stvaranje novog, ekvivalentnog teksta na nekom drugom jeziku (ciljni tekst, koji se naziva i prijevodom). Cilj je prevođenja uspostaviti odnos ekvivalentnosti između izvornog i ciljnog teksta, pojednostavljeno rečeno, oba teksta trebaju izražavati istu poruku, no pritom treba uzeti u obzir niz ograničavajućih elemenata. Ta ograničenja obuhvaćaju kontekst, gramatička pravila izvornog jezika, idiome i slično. Proces prevođenja sastoji se od dekodiranja značenja izvornog teksta te ponovnog kodiranja tog značenja na ciljnom jeziku. Pri dekodiranju prevoditelj mora identificirati pojedine prijevodne jedinice, tj. segmente teksta (to mogu biti riječi, fraze, jedna ili više rečenica) koje predstavljaju kognitivnu cjelinu. Prevoditelj mora biti metodičan i analizirati sve odlike izvornoga teksta, a za taj posao mora temeljito znati gramatiku, semantiku, sintaksu, idiomatiku, itd. kako izvornog tako i ciljnog jezika te mora dobro poznavati kulturu njihovih govornika. Nadalje, prevoditelj mora razumjeti odnosno poznavati ono što prevodi, a to je u ovom procesu dodatna, treća kompetencija. Uspješnost prevođenja vrednuje se s dva kriterija: u kojoj mjeri prijevod točno prenosi značenje izvornog teksta, a da pritom ne dodaje i ne oduzima od značenja izvornog teksta i ne pojačava niti oslabljuje bilo koji dio značenja te u kojoj mjeri prijevod izvornom govorniku ciljnog jezika (dakle, govorniku kojem je ciljni jezik materinji) djeluje kao da je izvorno napisan na tom jeziku, tj. da ispunjava gramatičke, sintaktičke i idiomatske konvencije toga jezika. Prijevod koji zadovoljava prvi zahtjev naziva se vjernim prijevodom, a onaj drugi idiomatskim. Treba naglasiti da se pri prevođenju značenje i namjera (de)kodiraju na razini teksta, a ne na razini riječi ili rečenice. Ekstreman suprotan slučaj su strojni prijevodi riječ po riječ koji su često besmisleni.
