Vrijedi zamisliti se nad erozijom jezika koju donose suvremeni elektronički načini komuniciranja kod kojih složenost i razlikovnost pisanog i izgovorenog izričaja ustupaju mjesto "telegramskom" stilu i jednostavnom izražavanju.
Pročitah izvatke iz djela američkog autora S. Birkerta naslovljenoga "O sudbini čitanja u elektroničkom dobu", napisanog prije deset godina i naiđoh na neke zanimljive tvrdnje i predskazivanja.
Autor između ostalog konstatira da prosječni Amerikanac svoje mišljenje o određenim pitanjima oblikuje na temelju televizijskog, uređenog slikovnog paketa i to u takvoj mjeri, da se dnevne novine sa svojim dugačkim stupcima teksta s mukom odupiru padu prodaje. Kaže da je ekran mjesto na kojem će se voditi ratovi na području informiranja i zabave, i prognozira, dakako, neko prijelazno razdoblje u kojem će novi način komuniciranja nadvladati stari.
Odlika je tiskanog djela linearnost i ono je vezano zakonima logike i zahtjevima sintakse. Sintaksa je podstruktura diskursa, a diskurs pak način na koji um nečemu daje smisao pomoću jezika. Tiskana komunikacija iziskuje aktivan angažman čitateljeve pažnje, jer čitanje je u biti čin prevođenja. Simboli se pri čitanju pretvaraju u svoje verbalne oblike, a njih opet treba protumačiti.
Elektronička komunikacija pak može biti pasivna, kao što je gledanje televizije, ili interaktivna, kao što je slučaj s računalima. Pritom nam se čini da su sadržaji nestalni: možemo ih mijenjati ili brisati pritiskom na tipku. S vizualnim medijima kao što su televizija i računalo, dojam i slika imaju prvenstvo pred logikom i konceptom i žrtvovan je linearni slijed.
Autor dalje konstatira da se tranzicije, kao što je na primjer ona od tiskanog do elektroničkog medija, ne događaju bez potresa. Popratna su pojava glavni naslovi u novinama i jadikovanje da je obrazovni sustav u nazadovanju, da su studenti sve manje sposobni čitati i razumijevati zadane tekstove i da imaju slabije rezultate nego ranije generacije. Moguće su, dakako, velike rasprave unutar akademske zajednice o kanonu, multikulturalizmu i tradiciji, no zanemari li se to pitanje, jedno je neosporno: današnji mladi s lakoćom se služe elektroničkim medijima, pa zašto to ne iskoristiti?
A knjige? Ručna elektronička knjiga i memorijska kartica bit će uspješni nadomjesci. Autor kaže da će prijelaz od kulture knjige do kulture elektroničke komunikacije nužno promijeniti načine kako se jezik upotrebljava na raznim društvenim razinama.
On kao prvo očekuje eroziju jezika, jer će složenost i razlikovnost pisanog i izgovorenog izričaja ustupiti mjesto "telegramskom" stilu i jednostavnom izražavanju. Prisjetimo se kompliciranih oblika razgovora u romanima 19. stoljeća koji su nestali pred zahtjevima suvremene komunikacije. Jednostavan jezični proizvod postaje normom, a iščezavaju dvosmislenost, paradoks, ironija, suptilnost i duhovitost. Nastavni programi će se pojednostaviti, a teški tekstovi u humanističkim disciplinama još više okljaštriti i popratiti objašnjenjima nego što se to običavalo činiti prije tridesetak godina. Sve će manje ljudi moći čitati majstorska književna djela, bio to Shakespeare, Joyce ili netko treći. Autor kao drugo očekuje daljnje ublažavanje povijesne perspektive, koja nije samo jezični konstrukt nego je opredmećena knjigama i njihovim pohranjivanjem u knjižnicama. Kao treće očekuje novu socijalnu kolektivizaciju koja će pospješiti nestajanje privatnosti, jer sve više prihvaćamo transparentnost života unutar elektroničkih sustava, bilo da kupujemo preko televizije ili Interneta, obavljamo elektroničke bankovne transakcije, unosimo terminale i modeme u svoju privatnu sferu.
B. Ohnjec
