Kako može izgledati svijet iz perspektive mlade inženjerke elektrotehnike, iza koje je osam godina rada u zahtjevnom području visokih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, s ponešto internacionalnoga profesionalnoga iskustva i s urođenim interesom za ljude? Pitali smo Zoricu Nježić koja u Institutu za telekomunikacije u Ericssonu Nikoli Tesli radi kao voditeljica projekata jer upravo ona odgovara ovom opisu.

 

Stigla sam
a) u kompaniju Ericsson Nikola Tesla, kao i većina drugih kolegica i kolega, izravno s Fakulteta elektrotehnike i računarstva. I ostatak mojega osmogodišnjega rada u kompaniji je za prilike koje u njoj vladaju standardan - odmah po dolasku sam bila uključena u vrlo konkretne aktivnosti, i to u početku na softerskom, a kasnije i sistemskom dizajnu AXE sustava te sam u tom našem poslovnom segmentu dobila priliku razvijati tehničke kompetencije u području telefonije u većem djelokrugu. Zadnju godinu, međutim, radim na vođenju projekata u Institutu za telekomunikacije. Takav ili sličan razvojni put prolaze mnogi u ovoj radnoj sredini, koja mladim fakultetski obrazovanim ljudima osigurava radne uvjete na razini iznad hrvatskoga prosjeka.

 

b) u Zagreb iz Kutine, maloga mjesta u kojemu je moje djetinjstvo teklo mirno i spokojno, uz slobodu kretanja veću od one koju vidim da imaju djeca u Zagrebu. U osnovnoškolskim i srednjoškolskim danima sam pokazivala sklonost prirodnim predmetima pa je studij elektrotehnike bio prirodan i logičan korak. Drago mi je što sam krenula tim putem jer je riječ o području koje na mnoge načine određuje životni stil mnogih ljudi u cijelomu svijetu. Biti dio toga uzbudljivoga, dinamičnoga i različitim mogućnostima bogatoga svijeta nagrada je sama po sebi. Svojevrsni je to kontrast mojemu mirnomu djetinjstvu pa svoj život do sada u šali dijelim na "predzagrebačku" i "zagrebačku" fazu.

 

Primjećujem
a) da se kako vrijeme odmiče sve više mijenjam. Ne znam jesam li uopće tomu prije pridavala neku pozornost ili su uočljivije promjene stvarne. No mijenja se i moja okolina, mijenjaju se ljudi s kojima radim, mijenja se način rada uvođenjem suvremenijih poslovnih modela, mijenja se način komuniciranja, a s tim i stil života, pa i ja. Stalno govorimo o značaju promjena, o potrebi osobnog razvoja u skladu s promjenom uvjeta u kojima živimo i radimo. Katkada, međutim, te promjene dolaze toliko brzo da se o njima ne stigne govoriti i tu vidim problem, jer sve više shvaćam značaj otvorene komunikacije. Stoga stalno podsjećam sama sebe i druge oko sebe da ne smijemo zaboraviti govoriti o onomu što se oko nas događa, o svojim planovima i htijenjima, a u isto vrijeme težiti pozitivnom duhu što je od posebne važnosti u profesionalnom svjetu visokih odgovornosti i pritisaka. Kako li ćemo inače jedni druge razumjeti i prihvatiti?

 

b) da se moj zaokret u karijeri poklapa sa zaokretom u mojim osobnim interesima. Shvatila sam, naime, prije nekoga vremena da puko stručno usavršavanje ne ispunjava moje ambicije, odnosno da postoji područje gdje bih mogla dati više, tj. da mi tu nedostaje dimenzija druženja s ljudima. Stoga sam bila vrlo zadovoljna kada mi se pružila prilika da krenem drugim putem, da svoja stručna tehnička znanja povežem s vještinama upravljanja ljudima i komuniciranja na poslovima voditelja projekta. Iza mene je tek jednogodišnje iskustvo u tom poslu, ali s obzirom na to da sam vodila i dva projekta od kojih je jedan međunarodni, smatram tu godinu veoma značajnom za moj osobni razvoj.

 

c) da vlastiti unutarnji svijet kreira doživljaj onog vanjskog i da u tom smislu ljudi daju onoliko koliko ti dadeš njima. Posebno je to došlo do izražaja tijekom rada na projektu koji se po principu "pod jednim krovom" (One Roof Approach) privodi kraju u mjestu Pagani u Italiji. Riječ je o projektu koji razvija nove mobilne funkcionalnosti u baznim stanicama (Base Station Controller) novih mreža operatora. U projektu je sudjelovalo petnaestak ljudi iz Ericssona Nikole Tesle i petnaestak kolegica i kolega iz Ericssona u Italiji. Spomenuti princip "pod jednim krovom" znači da su svi iz naše kompanije koji su sudjelovali u projektu, uključujući i mene kao voditeljicu projekta zajedno s kolegama iz Italije radili na istoj lokaciji. Mi iz ETK smo, od listopada prošle godine do veljače ove godine, koliko je projekt u najzahtjevnijem dijelu trajao, živjeli i radili u Paganiju. Bilo je to veoma lijepo profesionalno i osobno iskustvo. Ne treba puno mašte, čak niti stručnoga znanja, da se pretpostavi što za grupu mladih, ambicioznih inženjera iz naše kompanije znači sudjelovanje u radu u međunarodnoj sredini, na poslovima značajnim za Ericsson. Primijenjen princip je potvrdio visok nivo kooperacije među zaposlenicima i pokazao se kao jedan od ključnih faktora u postizanju kvalitete i ispunjenju rokova i ciljeva. Projekt je sada u svojoj završnoj fazi, najveći dio ljudi se vratio u kompaniju i ovdje radi na otklanjanju propusta koji se upravo detektiraju u procesu testiranja.

 

Želim
a) sada kada su dojmovi vezani uz taj moj "talijanski projekt" još svježi da se osjećaj zadovoljstva i ponosa dobro obavljenim poslom ponovi i na svakom mojem idućem radnom zadatku.

 

b) zahvaliti svima koji su radili u Paganiju na fleksibilnosti, stručnosti, strpljivosti, humoru i lijepim slobodnim trenucima koje smo podijelili te im poželjeti mnogo uspjeha na njihovim novim projektima.

 

 J. Lončar