Za prilagodbu nekoj sredini i ne treba znati lokalni jezik, dovoljno je imati otvoreno srce.

Nije jednostavno napustiti domovinu, živjeti u okruženju toliko drugačijem od rodnoga doma i raditi u suradnji s novim kolegama, nije to jednostavno čak niti u današnjem dobu globalizacije koja na različite meridijane svijeta unosi sve više sličnosti. Pa ipak ima onih koji su napravili baš taj iskorak od uobičajenog, privremen ili trajni, te su s različitih strana svijeta došli u živjeti u Hrvatsku i raditi u Ericssonu Nikoli Tesli.

Moja supruga Irena i ja smo se upoznali u Rimu, na Trgu Sv. Petra 2000. godine gdje smo oboje radili kao volonteri. Od tada smo komunicirali na sve moguće načine, pismima, elektroničkom poštom i SMS porukama, telefonskim pozivima, putem Interneta, i planirali susrete kada god je to bilo moguće. Ponekad smo se nalazili i negdje na pola puta između Torina i Zagreba. Najvažniji korak napravili smo 2004. godine kada smo se vjenčali - najprije u Italiji, civilno, a potom u Hrvatskoj, crkveno. Nije bilo lako odlučiti gdje ćemo živjeti: ja sam već radio u jednom poduzeću u Italiji, a moja supruga je imala neke ponude za posao u Hrvatskoj. Na kraju smo se ipak odlučili započeti naš zajednički život u Italiji. No to nije dugo potrajalo. 2005. zatvorena je tvrtka u kojoj sam radio, ali je srećom u isto vrijeme ponuđen posao mojoj supruzi u Hrvatskoj. Tako se promijenilo i naše mjesto stanovanja. 

Kada sam se doselio ovamo, govorio sam malo hrvatskog i nisam znao kakav će biti moj put. Počeo sam učiti jezik i nakon što sam riješio probleme s dokumentima, bacio sam se na traženje posla. Bio sam zaista sretan kada sam u ožujku ove godine primljen u Ericsson Nikolu Teslu na mjesto Network Design & NPI Managera u Globalnom centru za isporuku usluga. Moje radno okruženje je poticajno, uvjeti rada dobri, a kolege srdačni. Nije mi bilo teško uklopiti se.

Što se tiče mentaliteta nisam primijetio neke velike razlike između Hrvata i Talijana. Nažalost, postoje neke predrasude s obje strane, ali se nadam da i miješani brakovi mogu pomoći u rušenju takvih prepreka. Iz Italije mi nedostaju obitelj, prijatelji i neka mjesta za koja sam vezan, ali me ne muči nostalgija jer sam ovdje našao drugu obitelj, nove prijatelje i nova prekrasna mjesta. Što još ... punica mi kaže da sam zet za pet, a ja njoj da smo zajedno za 10.

U Hrvatskoj živim zadnje četiri godine, a ovdje me je dovela ljubav s Interneta. Tako sam, naime, upoznao svoju suprugu. Upoznali smo se putem jedne od mnogobrojnih chat stranica. Kada je saznala da sam Indijac postavila mi je brojna pitanja o indijskoj kulturi. Počeli smo se tako družiti gotovo svakoga dana, pa sam na kraju shvatio da sam zaljubljen makar svoju suprugu tada još nisam bio niti sreo. Odlučio sam doći u Hrvatsku. Sjećam se kako se službenica u putničkoj agenciji preko koje sam nabavljao zrakoplovnu kartu začudila kada sam ju zamolio da mi objasni gdje je Hrvatska.

A tek prvi susret s mojom suprugom! Ne mogu riječima opisati kakav je to osjećaj sresti nekoga s kim si se tako zbližio "razgovarajući" putem Interneta i kojega nikada prije nisi sreo. Okolnosti su, za mene, bile dramatične: na put sam, naime, krenuo s +35°C, a u Zagrebu me dočekalo -12°C. Na meni tek tanka jakna…U Ericssonu Nikoli Tesli radim kao integrator sustava. Za sada hrvatski govorim malo, ali vjerujem kako za prilagodbu nekoj sredini i ne treba znati lokalni jezik, dovoljno je imati otvoreno srce. Kolege s kojima radim su susretljivi, pa se na svojemu radnom mjestu osjećam veoma dobro. Razlika u načinu života u Indiji i Hrvatskoj ima više nego sličnosti. Rekao bih da Indija ima više problema jer je veća. Čini mi se da je u Hrvatskoj život sada relativno miran, ulice nisu toliko napučene kao u Indiji, a ljudi su ljubazni: pomoć u snalaženju po Zagrebu sam od slučajnih prolaznika uvijek bez ustezanja dobio. Hrvatska je i zemlja prekrasne prirode, a meni se posebno sviđaju jadranski otoci. Kao i u drugim zemljama svijeta i tu ima političkih razmimoilaženja i administrativnih problema. Ljudi ovdje ipak više cijene disciplinu nego u Indiji. Ono što mi se ne sviđa je puno veći broj razvoda koje zapažam u svojoj novoj životnoj okolini nego što sam imao prilike vidjeti u domovini. Također, mislim da učenici, ma o kojem uzrastu se radilo, dovoljno ne poštuju svoje učitelje. U Indiji to nije tako. Nedostaje mi indijska kuhinja, ali zato veoma volim snijeg koji u Indiji nikada nisam vidio. Konačno, zaključujem kako se u Hrvatskoj može živjeti veoma udobno, ukoliko se znadete i možete prilagoditi, a meni, budući da sam tu našao ljubav svoga života, to nije teško.

U Hrvatsku sam došao 2003. godine iz Dallasa u Texasu. I tamo sam radio u Ericssonu te sam zbog potreba posla došao u kontakt s mojom suprugom koja također radi u Ericssonu Nikoli Tesli. Prvo smo se dopisivali elektroničkom poštom te smo sudjelovali u telefonskim konferencijama, a prvi put smo se sreli na jednoj radionici u Rimu. Odluka o dolasku živjeti i raditi u Hrvatsku bila mi je teška samo zbog toga što je to značilo da ću morati napustiti svoju obitelj i prijatelje. Budući da sam tri godine proveo u američkoj mornarici, a neko vrijeme sam radio i u Ericssonovom istraživačko-razvojnom centru u Aachenu, promjena životnoga okružja nije bila presudna. To što sam morao ostaviti meni drage ljude je bilo teško.

U Ericssonu Nikoli Tesli radim u Institutu za telekomunikacije, dakle, bavim se softverom. Nisam baš siguran u kojoj mjeri se uklapam u svoju radnu sredinu, nastojim kvalitetno obaviti svoj posao i slagati se s kolegama. Ono što vidim kao najveću razliku između sredine u kojoj sam odrastao i one u kojoj danas živim je način razmišljanja. U Americi ljudi više razmišljaju o novcu i poslu, a ovdje se više cijeni slobodno vrijeme. Moj godišnji odmor u Hrvatskoj dvostruko je duži no onaj koji sam mogao uzeti kada sam radio u Dallasu. Ono što me najviše muči u Zagrebu je promet, odnosno, problem parkiranja. Također, u Americi potrošač je kralj, što nije slučaj u Hrvatskoj. Evo primjera: grupa nas iz Ericssona Nikole Tesle radila je u Dallasu na transfer projektu. Jedan od kolega iz tima je za boravka u Americi kupio košulju, ali mu je bila prevelika pa ju je otišao zamijeniti za manju. Ne samo da je u tomu uspio, nego je zbog toga što je u međuvremenu cijena toga modela bila snižena, od ljubazne prodavačice dobio i razliku novca. Ne mogu zamisliti da se to može dogoditi ovdje.

U Hrvatskoj živim od ljeta 2004. ali sam i prije zbog posla dolazio ovdje iz Australije. Tu sam, naime, kao predavač iz Ericssona u Australiji držao neke stručne tečajeve za kolege iz kompanije i kupce s hrvatskoga tržišta. Na jednom od tečajeva koje sam držao u Melbournu sam upoznao i "razlog" zbog kojega živim u Hrvatskoj, moju suprugu. Bilo je to 1998. godine, a ona je bila "visoka djevojka iz Hrvatke", pa je bilo teško ne zamijetiti je. Odluku da živimo u Hrvatskoj nije bilo teško donijeti: budući da imam troje djece, Andreasa, Mare-Theodoru i Nikolu, Hrvatska je, kao zemlja više usmjerena na društveni život i obitelj, bila za nas bolje rješenje od života u Australiji. Osim toga, moji korijeni su u Grčkoj, a tamo mi živi i brat, pa se Europa nametnula kao pravi izbor. U Ericssonu Nikoli Tesli sada radim kao inženjer za podršku u razvoju softvera za AXE centrale, što znači da radim na STP maketi kreirajući testnu okolinu za različite AXE sustave. Sviđa mi se što u ovoj kompaniji svi rado pomažu jedni drugima u poslu. Taj način rada mi je, s obzirom na to da sam radio kao predavač i tako pomagao drugima da steknu nova znanja, veoma blizak. U kompaniji pohađam i satove hrvatskoga jezika te se trudim razviti osnove mojega specifičnoga grčko-dalmatinskoga dijalekta. U Zagrebu ne volim gužvu, pa često "pobjegnem" u mirnije i ozelenjene dijelove, Jarun, Maksimir, Samoborsko gorje. Dolazim iz Melbournea poznatog po zelenim parkovima. U djetinjstvu sam se dosta družio s djecom iseljenika iz ovih krajeva pa mi je na neki način bliska ovdašnja kultura i pristup životu. Moj sin Nikola koji je napunio pet mjeseci dobio je ime po mom heroju - Nikoli Tesli. O njemu sam mnogo čitao tijekom studija pa mi je veoma drago što sada radim u kompaniji koja nosi i njegovo ime.

U Zagreb smo supruga i ja došli živjeti za stalno u studenom prošle godine kada sam se zaposlio u Ericssonu Nikoli Tesli. Suprugu sam upoznao prije šest godina, u braku smo tri godine i imamo kćerkicu od dvije godine. I prije smo često dolazili u Hrvatsku, a uz ta putovanja se Europa nekako u našim očima "smanjila". Supruga je s kćerkom neko vrijeme živjela sa mnom u Slovačkoj, pa su njih dvije neko vrijeme bile u Zagrebu a ja bih dolazio na nedjeljni ručak ili kratko na more. Ipak, izgleda da je supruga više vezana uz svoju obitelj pa je odluka o životu u Hrvatskoj bila samo pitanje vremena. Kada se otvorila mogućnost da dođem raditi u Ericsson Nikolu Teslu i ja sam postao otvoren za mogućnost da živim i radim u Zagrebu te da nastavim karijeru u stranoj zemlji. Osim toga, kao defektolog, moja žena bi uistinu teže našla posao u Slovačkoj no što je meni kao inženjeru bilo naći posao ovdje. Radim na poslovima integracije sustava. Problemi koje rješavamo su uglavnom nestandardni, što znači da je posao veoma zanimljiv. Jednostavno rečeno, moj posao se sastoji u tomu da osiguram komunikaciju između različitih sustava, kutija, kako ja to volim reći. Mislim da sam se dobro uklopio u tim, a kolege su mi u tomu dosta pomogli. Izgleda da se još nisu umorili od mojih pitanja, a posebno sam im zahvalan na strpljenju koje pokazuju kada zapinjem u razgovoru jer tražim pravu riječ. Što je slično ili različito u načinu života u Slovačkoj i Hrvatskoj? Recimo, Hrvati mi izgledaju optimističniji i veoma ponosni na svoju domovinu. Rekao bih da ljudi u Hrvatskoj više pokazuju svoje osjećaje no mi Slovaci, mi smo više tihi. Nalazim da je u kulturama ovih dviju zemalja više sličnosti no razlika.

Svibanj 2004. bio je prijelomno razdoblje u mom životu. Tada sam došao živjeti u Hrvatsku. Naime, još 1996. godine, radeći u Ericssonu u Danskoj na jednom od međunarodnih razvojnih projekata upoznao sam svoju suprugu koja radi u Ericssonu Nikoli Tesli. Taj je projekt uspješno završen, ali je iza njega ostala veza koja me je dovela u ovaj dio Europe. Odluka o dolasku u Hrvatsku nije bila nimalo laka budući da su kulturološke razlike između Danske i Hrvatske poprilične, a i životni standard u segmentu socijalne infrastrukture i, primjerice, zdravstvene skrbi u Hrvatskoj je niži nego u Danskoj. Ono što mi najteže pada, međutim, je nedostatak gorljivosti da se u svakodnevnu rutinu unesu promjene. Izgleda da ovdje ljudi ne vjeruju da jedan čovjek ili grupa ljudi mogu društvu donijeti važnu promjenu. U Ericssonu Nikoli Tesli radim kao voditelj projekata te se trudim uklopiti u radnu sredinu na najbolji mogući način. 

J. Lončar