Kada se dogodi prometna nezgoda ili nesreća, vozači moraju popuniti određene formulare i opisati ukratko što se dogodilo, kako bi osiguravajuće društvo kasnije nadoknadilo nastalu štetu. Međutim, ono što ljudi pišu odnosno kako opisuju te nezgode često je u suprotnosti s ozbiljnosti ili važnosti samog događaja pa te rečenice čitamo kao humoristično štivo.
Navest ću i komentirati neke, navodno istinite primjere: “Vraćajući se kući, ušao sam u pogrešno dvorište, i udario u drvo koje nemam”. Vozač je vjerojatno htio reći da je ušao u tuđe dvorište i to razabrao tek kada je kolima udario u drvo, jer u njegovom dvorištu nikakvog drveća nema. Ili ovaj primjer: “Mislio sam da je prozor kola otvoren, ali sam shvatio da nije kad sam gurnuo glavu kroz njega”. Shvaćamo ili ne shvaćamo teške ili ozbiljne stvari, npr. neki matematički problem ili nečiju složenu obiteljsku situaciju. Sudeći prema onom što je napisao, ovaj vozač dolazi i do jednostavnih saznanja na težak ili u najmanju ruku, bolan način. Da je napisao: Razabrao sam da je prozor automobila zatvoren tek kada sam glavom tresnuo u staklo, bilo bi jasno što se dogodilo, a čitatelj bi ostao prikraćen za srdačan smijeh zbog očite jezične nespretnosti. Jezičnih bisera ima, dakako, još: “Rekao sam policiji da nisam povrijeđen, ali kad sam skinuo kapu, uvidio sam da imam frakturu lubanje”. Nešto uvidjeti znači doći do nekog saznanja razmišljanjem i rasuđivanjem, a te misaone aktivnosti sigurno nisu povezane sa skidanjem kape. Rečenica koju bismo čitali bez poruge mogla bi glasiti: Rekao sam policiji da nisam ozlijeđen, no liječnici su kasnije ustanovili frakturu lubanje.
Vidimo da semantički loš odabir riječi stvara komičan efekt koji sigurno ne pridonosi uvjerljivosti ili ozbiljnosti izvještaja, pogotovo ne onda kada očekujemo da nam nadoknade štetu. Još jedan primjer: “Počeo sam se klizati po putu, bacio pogled na punicu, i sletio preko nasipa”. Punice su omiljena tema mnogih viceva – da je taj nesretnik u svojem opisu izostavio pogled na punicu, rečenica bi bila uvjerljiva jer potpuno je moguće da automobil počne klizati po putu i sleti preko nasipa. Ovako ispada da se nesreća i ne bi bila dogodila da nije bilo tog fatalnoga pogleda na punicu. Ili ovo: “Ispao sam iz auta dok je slijetao s puta. Kasnije me u jarku našao neki pas lutalica”. Prometna je nesreća u kojoj vozač ispadne iz auta, pa ga nalaze negdje kraj puta ili u jarku doista ozbiljna, no komično je ako ga nađe pas lutalica kao sporedan, odnosno, potpuno nebitan lik u toj priči.
U kojoj mjeri naši ljudi često ne razlikuju bitno od nebitnog pokazuje sljedeći primjer: “Pokušavao sam ubiti muhu, kada sam udario u banderu”. Da je vozač kojim slučajem pokušavao ubiti poskoka, ili crnu udovicu ili barem škorpiona, svima bi bila jasna opasnost i dramatičnost situacije u kojoj se nalazio. Ovako je očito da je taj vozač zbog vlastite nepažnje udario kolima u električni stup i pritom imao veliku sreću da je sve prošlo bez teških posljedica.
Kaže se da konac (kraj) djelo krasi pa navodim posljednji primjer iz zbirke za ovaj broj novina: “Četrdeset sam godina vozio, kada sam zaspao za volanom i doživio nesreću”. Sudeći prema iskazu, ovaj je vozač neprekidno vozio četrdeset godina, bez trunka odmora, pa nije ni čudo da je naposljetku zaspao za volanom. Zapravo je svoje dugogodišnje vozačko iskustvo htio istaknuti kao olakotnu okolnost.
Jedno je sigurno: nijednom autoru ovakvih i sličnih rečenica humor i smijeh čitatelja nisu bili ni na kraj pameti.
A o fenomenu humora, s dodatnim primjerima, čitat ćemo u sljedećem broju.
