"Svi mi živimo između sigurnosti gnijezda i izazova prašume. Koliko god nam odgovara sigurnost gnijezda, toliko nas privlači sloboda prašume. U tom našem životu važno je da ne povrijedimo dostojanstvo čovjeka, jer je ono najvrjednije što pojedini član društva ima", naglasio je Don Ivan Grubišić, jedan od sudionika Okruglog stola s temom "Mobbing – strategija djelovanja" koji je u Splitu održan 4. travnja.

Liječnici medicine rada, psihijatri, pravnici, stručnjaci zaštite na radu, psiholozi, ekonomisti, sociolozi religije, sindikalisti … sve njih kao predmet stručnoga proučavanja zanima psihoteror na radnom mjestu ili, kako neki radije vole reći – emocionalno zlostavljanje na poslu. Veliki broj nas naučio je i englesku riječ za taj način ponašanja: mobbing, prema izrazu mob što znači nasrnuti, navaliti, zlostavljati, u stvari, psihički terorizirati nekoga na radnom mjestu. Riječ je o fenomenu koji vjerojatno postoji otkad postoji i fenomen rada, ali je pitanje u Hrvatskoj aktualizirano tijekom zadnjih nekoliko godina. Naime, način života, rada te svekoliko ozračje koje je karakteristično za naše stoljeće stvara sve više problema psihičke prirode, što je u izravnoj vezi s produktivnošću i gospodarskim razvojem. Na hrvatskim sudovima trenutačno ima 26 sporova pokrenutih zbog mobbinga, a psihijatrima se sve veći broj osoba obraća upravo s problemima proizašlima iz odnosa sa svojom radnom okolinom.

Splitski Okrugli stol na tu temu održan početkom travnja okupio je po prvi put na razini RH stručnjake interdisciplinarnih struka koji će analizirati postojeću situaciju, dogovoriti smjernice za izradu strateškoga pristupa problemu mobbinga u RH te uspostaviti stalnu komunikaciju između njegovih sudionika. Uvodničarka Okruglog stola bila je prof. dr. Jadranka Mustajbegović, liječnik medicine rada, predsjednica Nacionalnog vijeće za zaštitu na radu, a uloga moderatorice pripala je Andreji Russo, profesorici psihologije i pedagogije, ujedno predsjednici Udruge Split – Zdravi grad. Našu kompaniju zastupala je Gorana Lipnjak, menadžerica za zaštitu na radu i zaštitu zdravlja zaposlenika.

Sudionici okruglog stola, pri razmatranju smjernica za borbu protiv mobbinga, pozvali su se na iskustva iz inozemstva, gdje već postoji sankcioniranje zlostavljanja na poslu: zlostavljaču slijedi najprije opomena, zatim premještanje na drugo radno mjesto te konačno, ukoliko ustraje na svom ponašanju, otkaz. Uz to, potrebno je senzibilizirati javnost na fenomen mobbinga, otvoriti dnevne ambulante za žrtve te osigurati pružanje pravne pomoći i slično.

G. Lipnjak i N. Mesarov

Fenomen zlostavljanja na radnom mjestu nije ništa novo, ali je prema nekim istraživanjima u posljednje vrijeme poprimio zabrinjavajuće razmjere. Pod mobbingom se podrazumijeva proces u kojem jedna ili više osoba sustavno, smišljeno i ciljano psihički terorizira drugu osobu s isključivom namjerom njezina konačnog eliminiranja iz radnog okruženja. Prvi je o toj pojavi stručno progovorio njemački psiholog Leyman, izloživši psihofizičke posljedice koje nastaju kod onoga tko je izvrgnut takvom ponašanju. Pogubno i štetno djeluje na žrtve, ugrožava im psihičko zdravlje, samopoštivanje, samopouzdanje, sigurnost, dostojanstvo te profesionalnu budućnost i sreću. Zbog mnogo razloga žrtva psihoterora nije se u stanju braniti ili bilo što drugo promijeniti u novonastaloj situaciji, s nelagodom i mučninom odlaze na posao te oko 10 – 50% radnoga vremena troše braneći se i tražeći od drugih podršku, demotivirani su za rad i pod neprestanim su stresom. Često se te osobe povlače u sebe, padaju u depresiju te imaju i suicidalne misli. Stručnjaci za ovo područje procjenjuju, npr. da je u Njemačkoj svake godine oko 20% samoubojstava čine žrtve mobbinga na radnom mjestu. Dakle, osim što smanjuje radnu učinkovitost, mobbing razorno djeluje i na psiho–fizičko zdravlje žrtve. Javljaju se poremećaji rada srca i disanja, glavobolja, nesanica, bolovi u vratu i leđima, kožne bolesti, bolesti želuca i probavnog sustava te, općenito, pad imunološkog sustava. Žrtva osjeća bespomoćnost, konfuziju, beznađe i postaje potpuno paralizirana i prema prognozi nekih autora treba proći i nekoliko godina dok se ne oporavi.

Znanstvena istraživanja su pokazala da mobbing prolazi kroz 5 osnovnih razvojnih faza: U prvoj fazi javlja se neriješen konflikt koji rezultira poremećenim međuljudskim odnosima. Javljaju se agresivne težnje usmjerene prema odabranoj osobi. Slijedi faza u kojoj agresija eskalira u psihoteror, odnosno, vrtlog spletki, poniženja, prijetnji, mučenja i zlostavljanja žrtve koja gubi i svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Postaje manje vrijedna u svojem radnom okruženju, nema ugled, pravo glasa i potporu. U trećoj fazi već obilježena osoba postaje «vreća za udarce» i «dežurni krivac» za sve moguće propuste i neuspjehe. Ugroženoj osobi preostaje jedino borba «očajnika» za opstanak i tu se već javljaju vrlo ozbiljni psihosomatski poremećaji i bolesti. Konačno, nakon dugotrajnog teroriziranja, žrtve obolijevaju od teških kroničnih bolesti, napuštaju posao, a u nekim slučajevima mogu posegnuti i za drastičnijim mjerama.

Mobbingom su podjednako zahvaćeni i muškarci i žene, iako stručnjaci smatraju da su žene nešto rizičnija skupina. Uglavnom muškarci teroriziraju muškarce, a žene gotovo isključivo žene.

Zlostavljač se najčešće drži oholo i arogantno, ignorira ljude, manipulira dojmom koji drugi imaju o žrtvi, posvećuje pozornost nebitnim detaljima u obavljanju zadataka, insistira na formalnostima, uskraćuje informacije, stvara grupe protiv pojedinaca koji su odabrani kao žrtve, preopterećuje poslovima, diskriminira ljude i sl. Što je najgore, oni u svom ponašanju ne vide ništa loše. Svoje postupke opravdavaju time da sve što rade, rade za dobrobit radne sredine.

A koji ljudi najčešće postaju žrtve mobbinga? Istraživanja pokazuju da su to ljudi koji su odbili biti podložni i bezuvjetno poslušni i koji su se opirali kontroli. Mete mobbinga za vrijeme oporavka trebaju puno razumijevanje i brigu tijekom i nakon traumatskog iskustva, a ne distanciranje što je u praksi više pravilo nego iznimka.