Ono što se događa u kuhinji, dakako, ne mijenja tijek povijesti, ali ono što dolazi na stol puno kazuje o tomu što se u nekom narodu ili civilizaciji dogodilo.
U jelovnicima finih restorana naći će se i pečenica Wellington, filet Stroganov, tournedo Rossini, omlet Rotschild, Chateaubriand, sacher-torta, palačinke s vinskim preljevom (Chaudeau, što se čita "šodo", a u hrvatskom je jeziku prisutno, kako Klaić kaže, u potpuno deformiranom obliku "šato") i cordon-bleu. Neupućenom će gostu objasniti kakvo se jelo krije iza pojedinog naziva. Ponekad ćemo pojesti sendvič, osladiti se pralinama, gostoljubivom domaćinu zahvaliti na lukulovskom objedu.
Povijesni nazivi jela
U spomenutim su nazivima očito sadržana imena povijesnih osoba. Beef Wellington (tj. govedska pečenka u tijestu) dobila je naziv po vojvodi od Wellingtona koji je zajedno s pruskim vojskovođom Blücherom pobijedio Napoleona u bitki kod Waterlooa. Cháteaubriand je bio francuski književnik i diplomat, Rossini operni skladatelj ali i sladokusac i vrstan kuhar. Trgovačka obitelj Stroganov iz ruskog Novgoroda zaslužna je za gospodarsko iskorištavanje Sibira, za što su kasnije dobili grofovsku titulu, a Rotschildi su bankarska dinastija. John Montague, grof od Sandwicha i strastven kockar, običavao je utoliti glad mesom složenim između dvije kriške kruha, za što se uobičajio naziv "sendvič", iako su meso na kruhu, ili sir na kruhu ljudi jeli već od davnih vremena, ne upotrebljavajući za to neki poseban naziv. Praline su vrsta čokoladnih bombona, a ime su dobile po francuskom maršalu du Plessis-Pra(s)lin, čiji ih je kuhar prvi pravio. Popularnu sacher-tortu kreirao je F. Sacher, kuhar kneza Metternicha, austrijskog državnog kancelara i najznačajnije osobe na Bečkom kongresu, a doboš-torta je za mnoga desetljeća nadživjela svog autora, budimpeštanskog slastičara Dobosa. Francuski izraz "Le Cordon Bleu" ("plava vrpca") odnosi se na široku plavu vrpcu koju su nosili članovi ekskluzivnog viteškog reda iz 16. stoljeća, odreda pripadnici visoke aristokracije, čiji su ceremonijalni skupovi završavali legendarnim gozbama. Kasnije je taj izraz postao oznaka i odličje za vrhunsko kulinarsko umijeće, a danas je i ime elitne škole za klasičnu francusku kuhinju. U svom drugom značenju "cordon bleu" je naziv jela - piletina ili teletina punjena šunkom i sirom, uvaljana u mrvice i svijetlo pržena. Rimski vojskovođa Lucius Licinus Lucullus koji je živio sto godina prije Krista bio je poznat po bogatstvu i rasipničkim gozbama, pa se svemu raskošnom i rastrošnom i danas pridaje epitet "lukulovski". Markiz Bechamel, natkomornik Luja XIV. postao je metafora za vrstu umaka i na njega nitko više i ne pomišlja kad kuhaču vrti u loncu i pripravlja "bešamel".
Kulinarski nazivi
Heinz D. Pohl piše da u nekim područjima svagdašnje kulture, npr. u kulinarstvu, ne vrijedi pojam standardnog jezika. Za nazive jela kaže da su nešto između imena i zajedničke imenice te navodi njihovu moguću klasifikaciju (ovdje prilagođenu hrvatskom jeziku): prema sastojcima (mesne okruglice, hajdinska kaša, pileća juha), načinu pripremanja (valjušci, žličnjaci, fritule), izgledu (rezanci, krpice, faširanci), posuđu u kojem se jelo priprema (kotlovina, ispod peke), zemljopisnom porijeklu (bečki odrezak, dalmatinska pašticada, slavonski čobanac, istarska rožata, samoborski kotlet), zatim metaforički nazivi (pijani šaran), tradicijski nazivi (carske mrvice, pokladnice), te posuđenice (frikando) i povijesni nazivi.
B. Ohnjec
