Čitam da smijeh dobro djeluje na ljudski organizam jer poboljšava disanje i jača imunoreakciju, odnosno imunološki odgovor. S tom činjenicom na pameti komentirat ću još nekoliko, navodno istinitih opisa prometnih nezgoda iz službenih obrazaca.
«Pješak nije znao na koju stranu da bježi, pa sam ga zgazio”. Ovako kako piše pomislili bismo da je vozač pregazio pješaka hotimice, da ga kazni zato što ne zna na koju stranu da se izmakne. Nadalje, zgazit ćemo, dakle prignječiti stopalom ili cipelom nekog neugodnog kukca ili gorući opušak, a nesreća je ako automobilom nekog pregazimo. Neutralna rečenica bi mogla glasiti: Pješak nije znao na koju stranu da se izmakne, pa sam ga pregazio. “Da ne bih udario branik kola ispred mene, pokosio sam pješaka”. Branik je nevažan dio automobila i bilo bi bolje da ga je taj vozač oštetio no što je pokosio pješaka i tko zna kako ga ozlijedio. Neutralna rečenica bi mogla glasiti: Skrenuo sam da ne udarim u kola ispred sebe, pa sam naletio na pješaka. “Bio sam uvjeren da starkelja nikad ne bi ni stigao na drugu stranu, kad sam ga udario”. Sudeći prema iskazu vozača, ovom su starijem čovjeku dani ionako bili odbrojeni, pa je nevažno tko ga je automobilom dohvatio, a ovo zasigurno nije dobro opravdanje za nesreću koja se dogodila. Neutralan bi opis bio da se stariji pješak našao među jurećim automobilima i da je bila mala vjerojatnost da će zdrav i čitav stići na drugu stranu ceste. «Vidio sam starijeg gospodina usporenih pokreta i tužnog izraza lica kako se odbija od haube mog automobila”. Nije vjerojatno da će onaj tko se od siline udara odbija od poklopca automobilskog motora imati veseo izraz lica i izvoditi munjevite pokrete pa bi bilo bolje da je pisac redaka taj dio rečenice izostavio. “Neposredan uzrok nesreće je bio mali čovjek u malim kolima, ali sa velikim ustima”. Uzrok nesreće je vjerojatno pogreška vozača u malom automobilu, a ne njegov izgled. “Drugi auto je udario u moj, ne dajući nikakvo upozorenje o svojim namjerama”. Ovako kako piše čovjek bi pomislio da svaki vozač mora jasno signalizirati da namjerava udariti u nečiji auto, a to sigurno nije istina. Očito je jedan automobil neočekivano udario u drugi, a prije toga nije dao nikakve svjetlosne signale. “Taj tip je bio po cijelom putu. Morao sam skrenuti par puta, prije nego što sam ga lupio”. Ovaj vozač očito nije uspio zaobići drugog vozača koji je bezobzirnom vožnjom zauzeo cestu pa je nadmudrivanje u vožnji završilo sudarom, a žargonska kvalifikacija “taj tip” pokazuje konsternaciju i neodobravanje.
U ovim i prijašnjim primjerima smiješno je nerazlikovanje bitnog i nebitnog, neprepoznavanje uzroka i posljedica, izražavanje namjere ondje gdje namjere nikako ne može ili ne smije biti, te semantički odabir koji rezultira novim i neočekivanim kontekstom.
Humor – što je to?
Strpljivi su istraživači uspjeli nabrojati stotinjak raznoraznih teorija humora. One se općenito mogu svrstati u tri osnovne grupe: jedna koja se bavi funkcijom humora odnosno smijeha i nastoji objasniti zašto se smijemo i koliko je to važan faktor preživljavanja (npr. Darwinova teorija prilagodbe), druga koja pokušava objasniti stimuluse humora, dakle nastoji odrediti što je to što smiješno čini smiješnim (npr. protuslovnost ili iznenađenje) te treća koja razmatra ljudsku reakciju i nastoji objasniti kako i zašto dolazimo do zaključka da je nešto smiješno (u posljednjoj su grupi novije kognitivne teorije). Činjenica jest da humor prožima život ljudi neovisno o rasnim, kulturnim, spolnim i klasnim podjelama i stoga je predmet zanimanja antropologije, psihologije, sociologije, medicine i komunikacijskih znanosti.
