Postupno i konstruktivno sučeljavanje s aktualnom, odnosno, mogućom slikom o sebi, pomaže tinejdžerima u donošenju zdravih životnih odluka, a mi ih trebamo usmjeravati putem temeljitog razmatranja životnih ciljeva i vrijednosti.

Došli ste na radno mjesto totalno pometeni, smeteni i znadete već unaprijed da je pred vama jedan od težih dana kada se nećete uspjeti do kraja koncentrirati na posao. A razlog? Tinejdžer u kući. Za svakoga roditelja to je jedno od najtežih razdoblja. Jeste li razmislili o tomu da prilagodite svoj stav? Koliko puta ste svom tinejdžeru do sada rekli: "U moje vrijeme …"

Želite biti suvremeni roditelj koji ne "grinta" i ima razumijevanja za nove trendove i potrebe mladih, ali ipak, kada se osvrnete oko sebe primjećujete kako je mladima danas lako, mnogo lakše no što je vama bilo u "vaše vrijeme". I, eto, premda ste si još davno obećali da svojega mladca nećete gnjaviti pričama o tomu kako ne zna cijeniti ono što za njega činite (kako su to vama predbacivali vaši roditelji), tu i tamo ne možete odoljeti a da barem uzgred to ne spomenete:

Ti i ne znaš koliko stoji taj tvoj Internet. U moje vrijeme nismo ni imali Internet. Ako smo htjeli nešto novo saznati o bilo čemu, morali smo otići u knjižnicu, kopati po prašnjavim policama i listati knjige. To je trajalo cijelu vječnost. A nije bilo niti e-maila. Ako smo htjeli prijatelju nešto poručiti morali smo napisati pismo, odnijeti ga na poštu i čekati barem tjedan dana na odgovor.
Nitko u moje vrijeme nije čuo za MP3. Muziku smo "skidali" na magnetofonske vrpce s radio postaja, ali bi obično neki glazbeni urednik pri kraju pjesme počeo svoj nezanimljivi komentar i tako upropastio snimku.

A oni rijetki među nama koji su imali telefon, nisu imali funkciju prikaza broja pozivatelja. Da bismo saznali tko nas zove morali smo podignuti slušalicu i riskirati. A mogao je biti i ravnatelj s porukom za roditelje da je njihovo dijete prošli tjedan markiralo s tri sata nastave.

Nije bilo Playstationa, da bismo se zabavili morali smo koristiti svoju maštu i sami smišljati igre. O kablovskoj televiziji nije bilo niti govora, gledali smo prvi i drugi program nacionalne televizije, a što je bilo na programu mogli smo samo pročitati u novinama, jer nije bilo teleteksta.

Vidiš, ovu mikrovalnu pećnicu koju ti svaki dan koristiš, mi smo mogli vidjeti samo u kinu u nekom SF filmu.

Evo, sve to imaš, sve smo ti omogućili, a opet nisi zadovoljan. Što još da učinim?

I tako unedogled redate sve pogodnosti i udobnosti koje ste svojoj slici i prilici osigurali teško radeći (i još dok govorite znate da ćete sutra imati loš dan na poslu), a on nezahvalnik jedan … Možda je baš tu rješenje. Trebaju li našim tinejdžerima sve te stvari ili mi, naša pažnja, razumijevanje i potpora?

Pročitajte savjet stručnjaka.

J. Lončar

Kako ostati povezan sa svojim tinejdžerom, kako postići da nas trebaju, da s nama razgovaraju i kako stvarno čuti ono što kažu? To se i sama pitam već nekoliko godina. U svakom tinejdžeru javljaju se dvije osobe: potisnutog djeteta i kako neki autori kažu - izranjajuće odrasle osobe. Ova prva osoba živi pored vas, najčešće iza zatvorenih vrata svoje sobe. Neprestano napada vaš autoritet, ali ipak u svemu tome očekuje da kada vas pogleda u oči, vi vidite i priznate tu odraslu osobu u njima. Iako su njihovi misaoni procesi na granici stvarnog i nestvarnog, kao što su i oni sami na granici između djeteta i odrasle osobe, govorimo o dvije temeljne svijesti tinejdžera: trenutačna slika o sebi i moguća slika o sebi.

Trenutačna ili aktualna svijest o sebi je ona stvarna situacija u kojoj se nalazi sa svim onim prednostima i nedostacima adolescencije, dok je moguća slika o sebi vezana uz pozitivne promjene u budućnosti i istinskom težnjom za promjenom nabolje.

Te dvije svijesti međusobno utječu jedna na drugu i održavaju psihičku ravnotežu između toga hoće li se tinejdžer zadržati više u svojem svijetu fantazije ili u stvarnom svijetu. Npr., u slučaju tinejdžera pušača, aktualna svijest o sebi je pod utjecajem kolege vršnjaka koji puši, a njegova moguća svijest je da se vidi kao nepušač. Ukoliko osvijeste razliku između ovog realnog i onog što bi željeli biti, postoji velika šansa da to i realiziraju.

Tu mi roditelji obično pogriješimo i želimo silom svojega tinejdžera suočiti sa stvarnošću, i to obično kada su već duboko u problemima i kada postoji vrlo malo šanse za pozitivnim ishodom. Ako se pitamo u čemu je bitna razlika između ove dvije svijesti tinejdžera, dolazimo do osobina izgrađene ličnosti u stupnju samopouzdanja i do tada izgrađenom mentalitetu pobjednika ili gubitnika, a to se stječe zdravim i ispravnim roditeljskim odgojem. To znači da se briga o tinejdžeru ne vodi kada su negativne promjene i problemi kulminirali, već puno ranije dok je dijete još upoznavalo svijet oko sebe. Postupno i konstruktivno sučeljavanje s aktualnom, odnosno, mogućom slikom o sebi, pomaže tinejdžerima u donošenju zdravih životnih odluka, a mi ih trebamo usmjeravati putem temeljitog razmatranja životnih ciljeva i vrijednosti.

Zato nemojte projicirati trenutačno stanje u budućnost jer tinejdžeri u potpunosti žive sada i ovdje, od trenutka do trenutka, i zato će vas uvijek čudno gledati kada pričate o nekakvim poželjnim obrascima ponašanja u njihovim životima.

Mi živimo u obrascima, a oni u trenucima. Zato odgovornost za izranjajuću odraslu osobu u vašem tinejdžeru leži samo na vašim leđima. I vrijedi svaki djelić uloženog truda, ljubavi i strpljenja da bi se vaš tinejdžer osjećao zaštićeno i sigurno.