Ovogodišnje rasprave članova Hrvatskoga poslovnog savjeta za održivi razvoj (HRPSOR) o usklađenosti prijedloga hrvatskog Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu s europskom direktivom na istu temu, potaknule su i začetak rasprave o označavanju ambalaže. Na važnost te teme upozorila su i brojna pitanja o značenju pojedinih znakova i pravilima njihovog stavljanja na ambalažu.

Ovo je čest znak na ambalaži. Proizvođač poručuje potrošaču da praznu ambalažu, koja je postala otpad, stavi u košaricu za otpatke, odnosno, da praznu bocu, kutiju, omot, limenku ne baci na ulicu, ne ostavi na morskoj plaži ili u šumi, ne baci u potok, rijeku ili ponor, već ponese sa sobom i potraži najbližu posudu za otpatke. Ponekad proizvođač, želeći djelovati odgojno, uz znak otisne i tekst o potrebi čuvanja okoliša.

Popularan naziv ovog znaka je Zelena točka, iako je često otisnut u plavoj ili crnoj boji. Stavljanjem tog znaka na ambalažu, proizvođač ili uvoznik proizvoda poručuje potrošaču da je uplatio određeni iznos na račun posebne organizacije koja će osigurati gospodarenje, tj. skupljanje i preradu tog ambalažnog otpada. Hrvatska još nije usvojila sustav gospodarenja ambalažnim otpadom, tj. njegovo skupljanje i preradu, pa taj znak u Republici Hrvatskoj ne znači ništa.

Znak je propisan Europskom direktivom i upozorava korisnika da proizvod, kada postane otpad, ne smije stavljati u komunalni otpad. Od ove godine, proizvođači električnih i elektroničkih proizvoda na području EU, kao i svi koji žele izvoziti na područje EU moraju označiti svoje proizvode tim znakom. U posebnim slučajevima, bilo zbog veličine proizvoda ili njegove funkcije, znak mora biti otisnut na pakiranju (ambalaži), uputama za upotrebu i na jamstvenom listu.

Ovo je vjerojatno jedan od najstarijih znakova jer je propisan ISO normom sredinom osamdesetih godina. Bez brojčanih i slovčanih oznaka simbolizira općeniti proces recikliranja, dok trokut s brojčanim i slovčanim oznakama donosi informaciju o vrsti ambalažnog materijala za koji postoji organizirano skupljanje i prerada. Prema Direktivi, znak je obvezan

Prvi primjer je domaća pasta za zube u plastičnoj tubi, a tuba je u papirnatoj kutiji. Na plastičnoj tubi nalazi se samo znak Zelena točka i to zato jer proizvođač svoj proizvod izvozi u državu koja ima uveden sustav Zelene točke. To znači da su platili ovlaštenoj organizaciji u toj državi da vodi brigu o ambalažnom otpadu njihovog proizvoda. No, uz znak Zelena točka na tubi nema oznake materijala pa nije jasno tko će i kako prepoznati u koju skupinu otpadnog materijala treba razvrstati praznu tubu. Papirnata kutija, koja prva postaje otpad, nema niti znaka Zelene točke niti znaka za materijal od kojeg je napravljena.

Sljedeći primjer je kutija jednog domaćeg proizvođača s ovim nizom znakova: Dakle, kao prvo, praznu ambalažu treba baciti u košaricu s otpacima. PAP znači da je kutija napravljena od kartona, što znači da bi prazna kutija trebala završiti u spremniku za otpadni papir. Sljedeći znak C/PE naprotiv kazuje da je kutija napravljena od višeslojnog materijala (kompozita, slovo C), a da je prevladavajući materijal PE – polietilen. Znak Zelena točka, budući da je proizvod kupljen na hrvatskom tržištu, je nesvrsishodan jer nema sustavnog gospodarenja ambalažnim otpadom. Kako će u ovom slučaju postupiti dobro informiran, savjestan i odgovoran potrošač: ubaciti kartonsku kutiju u košaricu za otpatke ili ubaciti praznu kutiju u spremnik za otpadni papir, (uz pretpostavku da u njegovom mjestu postoji spremnik za skupljanje otpadnog papira) ili će zbunjeno gledati u oba znaka (PAP i C/PE) i pitati se ima li u rukama papirnatu kutiju ili kompozitni materijal s većinskim sastojkom polietilena. Možda će se uzaludno pouzdati u znak Zelene točke i nadati se da će već netko umjesto njega napraviti pravu stvar.

Zaključak jest da je prisutno šarenilo i neujednačenost u označavanju i na hrvatskim i na uvoznim proizvodima. Nadalje, znakovi na ambalaži ne odnose se samo na vrstu ambalažnog materijala, već informiraju potrošača o tome kako rukovati s ambalažnim otpadom. Prijedlog hrvatskog Pravilnika ne propisuje na isti način obvezu proizvođača o stavljanja znakova i kojih, kao i informiranje korisnika o značenju znakova kao direktiva. Kada već govorimo o ulasku u EU i o usklađivanju hrvatskih propisa s europskim bilo bi dobro slijediti njihov način rada, a ne nepotrebno stvarati svoje posebnosti. Europska direktiva daje smjernice i obveze koje se odnose na označavanje te informiranje o znakovima. Odlukom Europske komisije razrađuje se brojčani i slovčani sustav označavanja ambalažnog materijala. Grafička izvedba znakova predmet je ISO normi. U hrvatskom Pravilniku sva su tri dokumenta objedinjena, što je nepregledno, nepraktično i teško za mijenjanje. Bilo bi dobro da i u Hrvatskoj ta problematika bude riješena u više dokumenata kao i u EU, npr. za ISO norme je uvijek odgovoran Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo.

D. Bačun

[1] Prijedlog Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, travanj 2005.
[2] Direktiva o električnom i elektroničkom otpadu, Directive 2002/96/EC on Waste from Electrical and Electronic Equipment (WEEE direktiva),
[3] Direktiva o ambalaži i ambalažnom otpadu, Directive 94/62/EC on Ppackaging and Packaging Waste
[4] Odluka o sustavu identifikacije ambalažnih materijala (materijala za pakiranje), Decision 97/129/EC on the identification system for packaging materials
[5] ISO 1043-n Simboli i skraćenice za materijale

http://www.pro-e.org/indexflash.htm
http://www.dznm.hr

Članak je objavljen i u časopisu Gospodarstvo & održivost Hrvatskoga poslovnog savjeta za održivi razvoj za srpanj 2005.