Upravo ste poslali SMS starijem djetetu kako biste ga podsjetili da mu sat engleskoga jezika počinje za tridesetak minuta te treba krenuti put škole, potom ste nazvali supruga i izvijestili ga da je danas na njemu red da mlađe dijete u poslijepodnevnim satima odvede ortodontu. Usput, na Internetu provjeravate kakve su u gradu mogućnosti da starije dijete upišete na tečaj slikanja, jer u njemu ste prepoznali izrazit talent … Kasnije ćete, naravno, telefonski provjeravati što je od svakodnevnih dužnosti napravljeno te izdavati nove upute, a u vama će rasti grižnja savjesti što, eto, opet niste mogli zbog važne poslovne obaveze u tim malim, ali značajnim trenucima biti uz vaše najdraže. Živimo li u eri e-roditeljstva?

Premda se iz šturoga ali, vjerujem, svima dobro poznatoga primjera iz uvoda može zaključiti da se radi o zaposlenoj, dapače, veoma zaposlenoj majci, gotovo istovjetan primjer mogao bi se navesti i za zaposlenoga oca. Čak i kada se obitelj okupi u domu nije rijetko da svaki od njenih članova gleda u svoj ekran, što onaj televizijski, što na računalu, što na mobilnom uređaju ili Play Stationu. Sve manje gledamo jedni drugima u oči, sve manje vremena provodimo istinski zajedno s ljudima, malim ili velikim – svejedno, s kojima dijelimo naš privatni život.

Paradoksalno, nove mogućnosti komuniciranja, dostupnost u svako doba, na svakom mjestu kompenziraju užurbanost suvremenoga načina življenja, ali je ujedno i potiču. Često nas obuzima osjećaj da zato što informacije putuju sve brže i zato što dospijevaju na sve više mjesta i mi moramo biti sve brži, informiraniji, dostupniji … Kako se othrvati tempu i naći vremena za dječji zagrljaj? U roditeljskoj ulozi često razina našega grizodušja poprima dramatične razmjere. "Mali je noćas zakurio, pa danas ne ide u vrtić. Hvala providnosti, baka je bila na raspolaganju pa je ona tijekom prijepodneva s njim", uzbuđeno u ured ulijeće kolega i odmah se hvata slušalice kako bi nazvao liječnika svojega sina i za poslijepodne dogovorio pregled, a potom odjuri na ugovoreni sastanak koji je već otpočeo prije desetak minuta.

Izgleda da smo se našli u eri e-roditeljstva. Uz obaveze koje se gomilaju u našem kalendaru sve je manje mjesta za druženje s djecom, pa čak i u kriznim situacijama kada je riječ o bolesti. Odgovor je, kažu stručnjaci, u kvaliteti. Nije, dakle, važno koliko vremena provodimo s djecom, važno je koliko kvalitetno ga koristimo. A kvaliteta svih naših međusobnih odnosa, ne samo kada su djeca u pitanju, mjeri se našom sposobnosti da slušamo i razumijemo, da ne kritiziramo, već potičemo, da volimo, a ne zahtijevamo. Potrudite se i vi!

Danas i roditelji i djeca imaju premalo vremena jedni za druge, ali zato ono vrijeme koje provodimo zajedno trebamo što kvalitetnije osmisliti. Savršen roditelj ne postoji. No, neki psiholozi koriste izraz "dovoljno dobar roditelj", a to znači roditelj koji daje svom djetetu sve ono što mu je potrebno kako bi razvilo svoje socijalne i emocionalne vještine u djetinjstvu, adolescenciji i kasnije kada nastavlja živjeti izvan obitelji. Spomenimo ovdje samo nešto od onog što možemo pružiti djeci:

- Afirmativna ljubav koja podrazumijeva bavljenje djecom i pružanje podrške. To podrazumijeva igranje s djecom kada su mala i sudjelovanje u njihovim aktivnostima kada porastu. Otvoren i brižan odnos ima dugoročne učinke jer potiče kod djece pozitivnu sliku o samome sebi te poboljšava njihovu sposobnost suočavanja s određenim situacijama. Dakle, najvažnije je prihvaćati i uvažavati djecu.

- Afirmativna disciplina podrazumijeva promišljene, predvidive postupke prilagođene dobi djeteta kao odgovor na djetetovo neprikladno ponašanje.

- Poticanje na empatiju i brižnost: želite li da vaša djeca iskazuju više empatije, brižnosti i odgovornosti, treba to od njih očekivati. Lako je biti permisivan roditelj i umjesto djeteta napisati zadaću ili namjestiti krevet.

- Poticanje na čestitost i moralnost: mala djeca uglavnom govore neistinu kako bi izbjegla kaznu, adolescenti da bi zaštitili svoju privatnost, da bi se pravili važni ili da prikriju nešto čega se srame. Problem nastaje ako takvo ponašanje prijeđe u naviku. Neka važnost čestitosti bude stalna tema razgovora u vašem domu.

- Naučite djecu da se suoče sa sramom i krivnjom, tj. odredite dosljedna pravila i dosljedne kazne u slučaju kršenja pravila. Kazne moraju biti pravedne, trenutačne i učinkovite. Osjećaj srama i krivnje može poslužiti roditeljima da kod djece razviju osjećaj za moralne vrijednosti. Pružite im potporu u njihovom nastojanju da se poprave.

- Potičite djecu da realno razmišljaju, budite prema djeci otvoreni i iskreni. Nemojte ih zaštititi od stresa ili neizbježnog bola jer ćete im učiniti medvjeđu uslugu. Ne skrivajte istinu od djece čak i onda kada je bolna.

Na kraju, kao općeniti naputak, spomenimo i to da obiteljske proslave i izlete iskoristite kao «dane koji griju dušu» jer to su intenzivni duhovni trenuci, čudesni i dragocjeni kada djeca trebaju biti u središtu pažnje odraslih. To su trenuci obiteljske topline, dodira i prenošenja osjećaja. Zato ih njegujte i rezultat sigurno neće izostati.

J. Lončar