Nije to bila prva veća tura za Miljenka. Kretao se na relaciji Zagreb-Ljubljana-Trst-Mestre-Ravena-Rimini-Pescara-Foggia-Bari, pa trajektom do Dubrovnika, a onda opet na bicikl pa vozi do Sinja, Knina i Gračaca. Nakon dva tjedna njegovoj djevojci je prekipjelo, pa je autom došla po njega, a inače bi se biciklom dovezao do Zagreba.
"Biciklizam sam zavolio još od malena kada sam ljetne praznike provodio kod bake i djeda u Pitomači. Bicikl je u Podravini veoma popularno prijevozno sredstvo. S osamnaest godina sam se odlučio na svoju prvu dužu turu: od Podravskih Sesveta do Zagreba, a danas u krugu od 150 kilometara oko našega glavnoga grada nema mjesta do kojega nisam stigao biciklom. Dok drugi udaljenost od mjesta do mjesta računaju u minutama koje im trebaju da stignu autom, ja razmišljam o satima koji mi trebaju da istu udaljenost prijeđem biciklom", objašnjava Miljenko.
Na put po Italiji, kao i uvijek na dužim turama, bilo je i kriza, ali one traju najviše pet, deset minuta. U tim trenucima važno je izdržati i biti strpljiv, nastaviti okretati pedale premda mišići bole. Miljenkovo "društvo" sastojalo se i na ovoj turi od vreće za spavanje, laganoga šatora, nešto odjeće i "alata kojim bi se mogao servisirati i automobil".
Ovo zadnje je najvažnije, jer Miljenka put ne vodi samo naseljenim područjima. Kada guma na biciklu pukne, a on se nađe u bespuću važno je moći sam sebi pomoći. Dogodilo se i ovaj put da je imao problema s vanjskom gumom. Pomogla su mu dvojica biciklista, otac i sin koji su putem koji je on prolazio vozili svoju dnevnu turu. Jedan od njih biciklom je prešao dvadesetak kilometara do najbližega većega mjesta, te se vratio s rezervnom gumom za Miljenka, uredno mu je vratio ostatak novca i ne htjevši ostaviti svoje ime i adresu, jer kako je rekao nikakva zahvala nije potrebna, otišao dalje svojim putem. Miljenko je pak krenuo prema planu: otprilike 160 kilometara dnevno, metar po metar.
