Metafore su lingvističke slike koje se temelje na odnosu sličnosti dvaju objekata ili ideja, odnosno, dvaju područja smisla.

Već su antički teoretičari utvrdili ne samo pravila dobrog sastavljanja, tj. kompozicije književnog djela, nego i niz postupaka kojima se postiže bolji učinak usmenog i pismenog izražavanja. Danas takve odlike izričaja nazivamo mikrostrukturama jezika, a tradicionalan im je naziv (stilske) figure.

Među njima je najpoznatija metafora koja se često opisuje kao skraćena poredba. Navodim ih nekoliko iz novinskih članaka: "monetarna politika je Ahilova peta gospodarstva", opetovano "plaćanje dugova nerentabilnih tvrtki je Sizifov posao", "politika gubi bitku s vremenom" jer "vrijeme nezaustavljivo curi", "brak INE i MOLA prepolovit će troškove", trgovina ima status "pepeljuge", zatim pišu da je oglašavanje pomoglo tiskovnim medijima da "poboljšaju svoju financijsku krvnu sliku", a da jači euro (u odnosu na dolar) "masakrira izvoz i ubija ono malo nade u oporavak gospodarstva u euro zoni".

Autor članka, dakle, kaže da je monetarna politika ranjiva i slaba kao peta u Ahileja, najvećeg helenskog junaka u Homerovoj Ilijadi, plaćanje dugova loših tvrtki je isto tako uzaludan posao kao i Sizifovo nošenje kamena, vrijeme curi kao pijesak u pješčanom satu; dobra krvna slika dokaz je dobrog zdravlja, pa je poboljšano financijsko stanje živopisno izjednačeno s dobrim zdravljem.

Metafore su lingvističke slike koje se temelje na odnosu sličnosti dvaju objekata ili ideja, odnosno, dvaju područja smisla, od kojih je jedno uzeto iz svojeg izvornog okruženja (korelacije) i njegovo se značenje prenosi u drugo okruženje, tj. na drugo područje smisla. Metaforu ćemo razumjeti ako uspijemo asocijativno povezati ta dva područja, što znači da metaforu uvijek prati neka konotacija, tj. cjelina asocijacija povezanih s nekom riječju odn. izričajem i pripadajućim značenjem. Metafore, dakle, interpretiramo ovisno o kontekstu, i u tome se one razlikuju od termina (znanstvenih, tehničkih i drugih.) koji u nekom specifičnom području imaju točno određeno i nepromjenljivo značenje.

Budući da je aktualan kontekst svaki put drugačiji, nužno dolazi do pomaka i promjena u značenju i do leksikalizacije kao posljedice. Riječ "podnožje" (brda, spomenika) je očito metaforičkog porijekla (jer ni brdo ni spomenik nemaju noge), no doživljavamo ju kao jedinicu u rječniku u njezinom doslovnom značenju. Riječcu "miš" ćemo izvan konteksta najčešće povezati s glodavcem, no u rečenici "Kupio sam novog miša" očito je riječ o računalskom mišu, dakle uređaju, i tu je riječ upotrijebljena u metaforičkom značenju. Valja reći da je ova upotreba riječi već u velikoj mjeri postala konvencionalna, dakle uobičajena, što prije dvadesetak godina, na početku sveopće računalske euforije, nije bio slučaj. 

Metaforama se u novije vrijeme bavi kognitivna lingvistika: Lakoff i Johnson u svojoj kognitivnoj teoriji metafore sugeriraju da metafore nisu samo lingvistički ukras nego bitna struktura mišljenja. Lakoff piše da možda nismo uvijek svjesni toga da razmišljamo u metaforama te da pritom nesvjesno stvaramo sustav metaforičkih koncepata, odnosno postavki koje se odražavaju u svakodnevnom jeziku a pomoću kojih spoznajemo svijet i o njemu rasuđujemo.

B. Ohnjec