U novije vrijeme preplaviše nas etički kodeksi raznih institucija. Čitam tako da se Etičkim kodeksom državnih službenika uređuju "pravila dobrog ponašanja državnih službenika, utemeljena na Ustavu, … međunarodnim ugovorima te zakonima i drugim propisima Republike Hrvatske". Na drugom mjestu piše da taj etički kodeks sadrži pravila dobrog ponašanja državnih službenika prema građanima i u međusobnim odnosima državnih službenika. Što čini ponašanje dobrim?
To nije izričito rečeno, no u jednom daljnjem članku piše da u će odnosu prema građanima službenik postupati profesionalno, nepristrano i pristojno, pa su to možda odlike dobrog ponašanja koje tekstopisac traži. Profesionalni kodeks Udruge poslovnih savjetnika u uvodu kaže da je misija Udruge promicati izvrsnost i etiku (misli valjda "etičnost") u poslovnom savjetovanju. Kaže nadalje da je "etičko ponašanje kamen temeljac savjetodavne struke i da prihvatiti etičku praksu znači gledati dugoročno, gledati kako s vremenom dobro raditi znači sebi izgraditi stabilan i profitabilan posao". Konstatira da se "etika temelji na ljudskim vrijednostima i moralnim načelima, te ponekad može biti nejasno kako ih uhodati u svakodnevnoj praksi". O kakvim je ljudskim vrijednostima i moralnim načelima riječ? Što je etičko ponašanje? Pritom pisac teksta očito razmišlja utilitarno, tj. razmatra korist od mogućih budućih poslova. Etički kodeks Hrvatske udruge poslodavaca pak veli da etička načela poslovanja trebaju pridonijeti "većoj humanosti i uspješnosti u obavljanju poslovoditeljskih funkcija, a osobito u stvaranju poslovne kulture". Koja su to etička načela i što je humanost u vođenju posla? Ovi i drugi pojmovi (dobro, etično, humano, ljudsko, moralno, sloboda, pravednost, itd.) imaju svoje, prividno jednoznačno semantičko objašnjenje u rječniku, tj. svoju denotaciju ili opis. Problem je u tome što ti pojmovi označavaju određene vrijednosti odnosno etičke kategorije, ili starinski rečeno, vrline, a te vrijednosti nisu, citiram, "jednodimenzionalne, nego pobuđuju razne asocijacije i opterećene su dodatnim značenjima utemeljenim na osobnom iskustvu i subjektivnom razumijevanju", a takva nejasna i neodređena uporaba ima za posljedicu velike nesporazume u komunikaciji. Problem je, dakle, u konotaciji, što znači u prešutnom podrazumijevanju i individualnom tumačenju značenja. Stoga W. Frankena kad govori o normativnoj etici naglašava važnost "činjeničnog znanja i koncepcijske jasnoće".
Što je etika?
Isti autor kaže da je etika grana filozofije; to je filozofija morala ili filozofsko razmišljanje o moralu, moralnim problemima i moralnim sudovima. Frankena razlikuje tri pristupa: deskriptivno-empirijska istraživanja antropologa i povjesničara kojima žele objasniti fenomen morala te teoretski utemeljiti povezanost ljudske prirode s etičkim pitanjima, zatim normativno promišljanje koje ispituje što je ispravno, dobro ili obvezno te stvara ili brani normativne ili vrijednosne sudove, te kao treće analitičko-kritičko razmišljanje ili metaetiku koja ne promiče neka moralna načela ili ciljeve djelovanja, već pokušava razjasniti i razumjeti te dati odgovor na logička i semantička pitanja o etici. Autor dalje kaže da je moral "instrument društva kao cjeline namijenjen za ravnanje pojedincima", te "poput jezika, države ili Crkve postoji prije (a i poslije) pojedinca koji u nj biva uveden i postaje njegovim sudionikom".
B. Ohnjec
