Danas se vrlo često može čuti kako je odgovarajuća zaštita prava intelektualnog vlasništva preduvjet gospodarskog razvoja, materijalnog, kulturnog i socijalnog napretka u nacionalnim okvirima i globalno. Zato su prava intelektualnog vlasništva zaštićena i ustavom, temeljnim pravnim aktom jedne države, a naravno zbog njihova prekograničnog korištenja i brojnim međunarodnim ugovorima, multilateralnim i bilateralnim.
Ustav Republike Hrvatske u članku 68. među ostalim jamči sljedeće: "Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote. Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva."
A što znači termin "intelektualno vlasništvo"? U Konvenciji o ustanovljenju Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo od 14. srpnja 1967. pojam intelektualno vlasništvo obuhvaća prava koja se odnose:
a) na književna, umjetnička i znanstvena djela (autorsko pravo);
b) na izvedbe umjetnika izvođača (pravo umjetnika izvođača), na fonogram (pravo proizvođača fonograma) i na emisije radio difuzije (pravo organizacija za radio difuziju); prava koja se najčešće nazivaju autorskom pravu susjedna ili srodna prava;
c) na izume na svima područjima ljudske djelatnosti, industrijske uzorke i modele, tvorničke i uslužne žigove (zaštitne znakove); trgovačka imena i trgovačke nazive i zaštitu od nelojalne utakmice (sve zajedno čini pravo industrijskog vlasništva);
d) na znanstvena otkrića;
e) na sva druga prava koja pripadaju intelektualnoj djelatnosti na području industrije, znanosti, književnosti i umjetnosti.
Kako je ova Konvencija donesena prije skoro 40 godina, razvojem tehnologije javljaju se i novi predmeti zaštite, pa i novi oblici prava intelektualnog vlasništva. Takav primjer je sui generis pravo proizvođača baza podataka na njihovim bazama podataka.
Intelektualno vlasništvo inače spada u mlađa pravna područja. Kolijevkom se smatra sjeverna Italija i to u doba renesanse. Venecijanski zakon iz 1474. prvi put sustavno štiti izume patentima na način da izumitelji imaju isključivo pravo komercijalnog iskorištavanja svog izuma. Naglim razvojem industrijalizacije i međunarodnom trgovinom, javlja se i potreba da se ovo područje regulira i međunarodnim ugovorima. Tako krajem 19. stoljeća nastaju dvije najznačajnije konvencije, Pariška konvencija o zaštiti industrijskog vlasništva iz 1883.g. i Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela iz 1886.g. Danas postoji veliki broj međunarodnih ugovora, ali te dvije konvencije su stupovi na koje se druge konvencije nadograđuju.
Treba naglasiti da je Hrvatska uvijek imala vrlo suvremene zakone iz područja prava intelektualnog vlasništva. Prvi su zakoni još iz doba Austrougarske monarhije. U pregovorima Republike Hrvatske s Europskom unijom prava intelektualnog vlasništva čine posebno poglavlje za pregovore. Radnu grupu koja pokriva ovo poglavlje čini oko tridesetak stručnjaka specijaliziranih za pojedine segmente intelektualnog vlasništva.
N. Fikeys Krmić
