Proslave jubileja svečane su zgode, a obilježavanje više desetljeća rada u jednoj te istoj kompaniji danas je ne samo svečani već i sve rjeđi događaj. Mnogo o tomu može reći Ivica Basuga, rukovoditelj telekomunikacijskog sustava iz jedinice za Upravljanje nekretninama i opće usluge, koji ove godine obilježava trideset godina rada u Ericssonu Nikoli Tesli. Kada bi se on prihvatio pisanja memoara nastala bi debela knjiga o kompaniji i njenoj transformaciji iz tradicionalnoga dobavljača telekomunikacijske opreme u suvremenu organizaciju znanja. Uz stalno učenje, prilagođavanje novonastalim prilikama i fleksibilnost, ističe Ivica, tijekom svih tih, katkada i vrlo turbulentnih godina najvažnije je bilo ustrajati u dobroti. To je naučio još u djetinjstvu koje je proveo u herojskoj Sunji.

a) šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila je u neku ruku za tadašnju kompaniju Nikola Tesla ono što je za današnju kompaniju Ericsson Nikola Tesla Fakultet elektrotehnike i računarstva - rasadnik kadrova. I to jasno govori o preobrazbi koju je kompanija u međuvremenu doživjela. Pogoni u kojima su se nekada proizvodili i montirali mehanički i elektronički dijelovi za telekomunikacijske centrale zamijenjeni su radnim prostorima u kojima su suvremena računala osnovni i najčešće i jedini alat, a softver i nova informacijsko-komunikacijska rješenja krajnji proizvod. Jedan od onih koji su prije tridesetak godina iz škole u Klaićevoj stigli na svoje radno mjesto u Krapinsku 45 bio sam i ja.

b) sve one koji su je pohađali naučila je na sasvim određeni i uređeni način razmišljati te je definirala pristup poslu koji ne dopušta površnost. To mi je na svakom radnom mjestu u našoj kompaniji, a prošao sam ih nekoliko, od poslova održavanja elektroničkih uređaja u proizvodnji do današnjega mjesta rukovoditelja telekomunikacijskog sustava, bilo od višestruke koristi. U našoj se kompaniji uvijek cijenilo znanje, brza reakcija, temeljitost i visoka kvaliteta. Upravo takav stav prema poslovnim zadaćama usađen mi je tijekom školovanja.

a) sam odgovoran za dobru komunikacijsku podršku zaposlenicima kompanije u fiksnoj i mobilnoj telefoniji. Prije svega nekoliko godina kompanijski telekomunikacijski sustav počivao je na otprilike 800 fiksnih priključaka, a tomu smo u međuvremenu, uz proširenje postojećeg, dodali i otprilike 1500 mobilnih korisnika. Suvremenih komunikacijskih mogućnosti danas je sijaset, a i funkcionalnosti su značajno složenije, kombinacije su brojne, potrebe zaposlenika na različitim radnim mjestima su specifične. Pri svemu tomu važno je uspostaviti i održavati sustav koji će biti troškovno učinkovit i koji će korisnicima osigurati vrhunsku kvalitetu. Bez podrške kolegica i kolega iz jedinica za Usluge te Marketing, rješenja kupcima i podršku prodaji to ne bi bilo moguće.

b) se živi brzo i radi još brže upravo zahvaljujući sve raznolikijim i naprednijim mogućnostima razmjene informacija i obrade podataka. Zadovoljan sam što radim u timu koji baš znalcima u području telekomunikacija osigurava te mogućnosti. Na nas se zaista ne može primijeniti poslovica koja kaže da su u postolara najgore cipele: zaposlenici Ericssona Nikole Tesle putuju i rade svuda po svijetu, a s mobitelom pri ruci zapravo su uvijek u kompaniji i na raspolaganju našim kupcima i poslovnim partnerima.

a) sam kao temeljni životni princip usvojio još u djetinjstvu, u rodnoj Sunji. Gotovo sve su se obitelji tada u tom kraju uz neka druga zanimanja bavile i poljoprivredom, a sudjelovali su svi - čak i djeca. Bilo mi je stoga normalno prije škole rano ujutro obaviti kakav posao u domaćinstvu te nastaviti raditi i nakon škole. Za učenje rezervirani su bili večernji sati. Radilo se, dakle, po cijele dane pa mi danas kada se pojave špice u različitim poslovima koji se smjenjuju nije strano odraditi i koji sat više. Tko kaže da je radni i životni ritam sve brži? Moj je uvijek bio prilično dinamičan.

b) je najvažnije poglavlje priče o uspjehu. Možemo to i ovako reći: Uspjeh je mozaik koji se sastoji od mnogo malih djelića, a svaki od njih treba kroz život brižljivo brusiti ne bi li se dobio sklad cjeline. Poznata je, međutim, teorija o tomu kako uspjeh čini 95% rada i 5% talenta. Ja vjerujem u nju i stoga marljivost stavljam na središnje mjesto u mojem mozaiku uspjeha. Nastojao sam tako odgojiti, čini mi se uspješno, i svoje troje djece: Igora te blizance Ivu i Marka.

a) je najsnažniji motivator čije djelovanje sam iskusio na vlastitoj koži. Nema uvjerljivijega razloga da se čovjek hrabro uhvati u koštac sa životnim problemima te da ustraje u poslu od potrebe da zbrine i zaštiti svoju obitelj. I to je jedna od lekcija mojega djetinjstva. Upravo zbog toga volim posjetiti rodnu Sunju. Danas se, naravno, u tom malom ravničarskom mjestu živi drugačije no što se živjelo u doba mojega djetinjstva, no kako godine odmiču sjećanja na mirise, oblike i događaje iz najranijega dijela mojega života sve su življe. Katkada se danas ne mogu sjetiti gdje sam netom odložio ključeve od automobila, ali kao iz topa ću, recimo, nabrojati imena konja koje smo imali dok sam bio mali.

b) nas uči kompromisima i toleranciji. A to je u današnjem svijetu otvorene komunikacije, slobode mišljenja i izražavanja te dostupnosti informacija veoma važno. Gdje je više ljudi tu je i više mišljenja. Dopustiti drugima da stvore svoje zaključke, ne poželjeti nametnuti im svoje stavove već primjerom i ponašanjem dokazati dosljednost i osobni integritet znači zaraditi njihovo poštovanje. Uvijek sam se rukovodio krilaticom da ne treba drugima činiti ono što ne bih želio da oni učine meni i tijekom vremena uvjerio sam se da vrijedi truditi se biti istinski dobar - onako dobar da kada sjediš sam i kada padnu sve maske te sa sobom počneš razgovarati na ti, kako ja to volim reći, znaš da težiš tomu da u srcu nosiš čistu dobrotu.

J. Lončar