Korporacija Ericsson danas je jedan od vodećih svjetskih proizvođača telekomunikacijske opreme, usluga i rješenja, no daleke 1876. godine, kada je Lars Magnus Ericsson otvorio svoju malu radionicu, takav razvoj događaja nije mogao naslutiti ni u svojim najsmjelijim snovima. Moglo bi se reći da je povijest Ericssonove tvrtke ujedno i povijest svjetskih telekomunikacija. Kada je, dakle, u trećoj četvrtini 19. stoljeća Lars Magnus Ericsson pokrenuo svoj posao u Stockholmu, uopće nije razmišljao o multimedijskoj interaktivnosti i sličnim naprednim i sofisticiranim konceptima. Imao je skromni plan: izrađivati i popravljati telegrafske instrumente za ključne službe u državi: švedsku Vladu, željeznicu i vojsku. S druge strane oceana, Alexander Graham Bell izumio je 1876. uređaj bez kojega je današnji život nezamisliv - telefon. Lars Magnus Ericsson, koji je tada bio tek mladi mehaničar, ubrzo je izradio svoj telefon, a telefonija je postala glavno područje njegovoga interesa i rada. Pionir švedskoga industrijalizma Vratimo se na početak te uspješnice: Lars Magnus Ericsson rođen je 5. svibnja 1846. u ruralnoj i prilično zaostaloj Švedskoj u kojoj prosječna životna dob iznosila tek 40 godina. Ericsson je postao jedna od ključnih figura koje su Švedsku pretvorile u industrijsku zemlju s visokim životnim standardom. Bio je šesto dijete u obitelji s devetoro djece i rođen je na maloj farmi Nordtomta, blizu granice s Norveškom. Otac mu je umro dok je imao 12 godina, a s 14 godina je počeo zarađivati za život: okušao se kao rudar, gradio je željezničke pruge, a to ga je teško fizičko iskustvo navelo da shvati kako mora steći daljnju naobrazbu, posebno u području mehanike, te se s 20 godina preselio u Stockholm gdje je stažirao kod izrađivača instrumenata A.H.Ollera. Ollera je subvencionirala švedska Vlada pri izradi i popravku telegrafskih instrumenata, a mladi se Lars Magnus zainteresirao za tu problematiku te bi večeri provodio studirajući matematiku, tehnologiju materijala, tehničko crtanje i svladavajući engleski i njemački.

Osamostaljivanje Na preporuku svoga šefa, od države je dobio stipendiju koja mu je omogućila putovanja i studij u inozemstvu. Od 1872. do 1875. boravio je u industrijski razvijenijim europskim zemljama poput Njemačke i Švicarske, izučavajući elektrotehniku. Ubrzo nakon svog povratka u Švedsku 1876., Ericsson je napustio Ollerovu tvrtku i s kolegom Carlom Johanom Anderssonom je otvorio inženjersku radionicu u Drotitninggatanu, u centru Stockholma. Tvrtka je dobila naziv LM Ericsson & Co, a bavila se izradom i popravkom telegrafa. No, kako je iste godine A.G. Bell patentirao svoj telefon u SAD, ali to nije učinio u Švedskoj i Njemačkoj, Ericsson je kupio i isprobao tu čudnovatu spravu. Nije bio jedini. Uskoro su ga ljudi počeli salijetati da im popravi telefone pa je shvatio kolike mogućnosti tu leže i ubrzo je usavršio bolju i jeftiniju verziju telefona od Bellove. Godine 1878. prodao je svoje prve telefone. Iste se godine se oženio Hildom Simonsson koja je postala njegova aktivna partnerica u tvrtci.

Ubrzani rast tvrtke Uslijedio je ubrzani rast tvrtke: 1876. radionica je preseljena u Jacobsberggatan te se nakon toga svake godine selila u veće prostore dok se 1883. nije preselila na sjevernu periferiju Stockholma, Thulegatan, gdje je ostala do 1939. godine. Ericsson je 1896. odlučio tvrtku pretvoriti u dioničko društvo pod imenom Aktiebolaget LM Ericsson&Co, s time da je za sebe zadržao 900 od 1000 dionica, dok je preostalih 100 podijelio svojim zaposlenicima. Tvrtka je službeno registrirana 27. travnja 1896. godine, a Ericsson se našao na mjestu direktora i predsjednika Uprave. Do 1900. godine, samo 22 godine nakon prodaje prvoga telefona, Ericsson je postao glavni dobavljač na međunarodnom tržištu. Ericsson je te iste godine odlučio odstupiti sa svoje direktorske funkcije, a iduće godine se povukao i s mjesta predsjednika Uprave, iako je još bio pri snazi i imao tek 55 godina. Mada je tada još uvijek imao puno toga za dati telekomunikacijama, zaključio je da, zbog rasta opsega posla, više ne može kontrolirati sve detalje kako je do tada navikao pa je odlučio proces uprave prepustiti drugima, a on sam se povukao u mirovinu. O samom Larsu Magnusu Ericssonu ne zna se previše. Navodno je bio visok i čvrste građe, nosio je bradu i bila bi ga puna soba. Imao je jaku volju i bio je odlučan. U nekim se situacijama činio pompozan, no kažu da je u biti bio mio i skroman. Bio je miran i nikada ne bi gubio živce, više je volio ironiju i lagani sarkazam. Njegova inteligencija, sposobnost i kapacitet za težak rad nisu nikada bili dovedeni u sumnju, a očito je bio i dobar menadžer. Mada ga je slijedio glas da je bio nesklon rizicima, očito je bio spreman biti radikalan u tehnologiji i poslu te je koristio sve moguće inovacije.